-- Duža verzija --
U dobi od sedamnaest godina jedan je naš poznanik mog tadašnjeg prijatelja (kasnije supruga) i mene pozvao na joint. Dopustili smo da nas pozove još nekoliko puta, a onda smo već i sami kupovali hašiš, najčešće 10 grama, koji smo u početku konzumirali samo vikendom. Nakon 2-3 mjeseca pušili smo već svake večeri, a nakon otprilike pola godine i tijekom dana. Čak i kada sam išla na posao, već bih ujutro popušila jedan joint. Bilo je to oko 3 grama dnevno, ali najčešće više. Teško je procijeniti, jer se joint najčešće ne puši sam. To je uskoro postalo normalno stanje. Kapima za oči mogla sam prilično dobro prikriti crvenilo.
Tada sam upoznavala sve više ljudi koji su konzumirali droge. Tako sam pomalo eksperimentirala i uskoro sam redovito uzimala LSD–tripove, speed, kokain, halucinogene gljive i tablete s alkoholom (Lexotanil, Rohypnol i puno drugih, čija imena više ne znam). Uzimala sam nekoliko tableta, a uz njih sam najčešće pila tekilu i pivo, sve dok više ništa nisam osjećala. Naravno, konzumirala sam i heroin!
Kad se danas u mislima vratim unazad, više se ne sjećam ni jednog jedinog dana u kojem sam bila trijezna. To je sve išlo gotovo neprimjetno, a onda čovjek poznaje i susreće još samo one ljude koji se isto tako drogiraju. Tada sam mislila da još sve mogu nadzirati, a to već dugo nije bio taj slučaj. Godine su prolazile. Kad sam imala 29 godina, suprug mi je poginuo u prometnoj nesreći.
Od tada je krenulo potpuno nizbrdo. Izgubila sam svaki oslonac u životu i nisam bila sposobna obavljati redovni posao. Da bih ublažila duševnu bol i zaboravila, jutra sam započinjala špricom heroina. Slijedilo je najgorih šest godina moga života. Ovisno o kvaliteti droge, dnevno sam trebala jedan do dva grama heroina, plus ostale droge. To znači: svakodnevno hašiš, speed, gljive i kokain (već prema tome kako su išli poslovi i što bih upravo dobila). Katkada sam nekoliko dana ili tjedana svakodnevno uzimala jedan gram kokaina ili speed, onda opet nekoliko dana ništa. Tu nije bilo određenog plana, ni vremenski, ni količinski.
Bez heroina nisam više bila sposobna ni za što. Više nisam mogla ni jesti ni piti. Ni gutljaj vode nisam mogla zadržati u želucu. Sve je to bilo popraćeno povraćanjem, proljevom, groznicom, grčevima, hladnoćom i bolovima po cijelom tijelu. Toliko loših stanja da sam željela još samo smrt. Kada bih onda opet uzela heroin, nestajali su svi bolovi, ponovno sam mogla jesti i piti, i osjećala sam se dobro. K tome su se pojavili strahovi od policije, jer nije išlo bez međusobnog trgovanja drogom. Prodala sam sve svoje vrijedne predmete i zapala u velike dugove. Sa svojih 168 cm visine smršavila sam na 45 kg i tjelesno sam bila prava olupina.
Da bih svoje roditelje poštedjela boli koju im je zadavao moj izgled, prekinula sam kontakt s obitelji. U to vrijeme nisam se družila s drugim „normalnim“ ljudima. Unatoč tomu moji roditelji i moja obitelj nisu me napustili. Od majke znam da se je ona sve te godine molila za mene. Sestra i njezin suprug često su mi pomagali u pokušaju da prestanem, što nikako nisam uspijevala. Uz pomoć liječnika, kojeg je moja majka poznavala, išla sam četiri puta u bolnicu na odvikavanje. Tamo sam svakih 12 sati dobivala Codidol 120 mg protiv nuspojava tjelesnog odvikavanja. Unatoč lijekovima imala sam bolove po cijelom tijelu i nisam mogla spavati. Nikako nisam uspijevala izdržati tjelesno odvikavanje i preko jednog prijatelja organizirala sam nabavu heroina u bolnicu. Tako sam svaki put odlazila kući bez stvarnog poboljšanja. Često više nisam imala novca za heroin, gutala sam kapsule s makom i sve moguće kako bih izdržala nuspojave tjelesnog odvikavanja. U to sam vrijeme često željela još samo umrijeti, jednostavno više nisam vidjela izlaz.
Sve to više nije bio život.
Hašiš i gore navedene droge uzimala sam gotovo osamnaest godina! Potpuno ovisna o heroinu bila sam sedam godina!
Slučajno sam našla letak s pozivom na Liječničko informativno predavanje o iscjeljenju duhovnim putem u Welsu. Prije nego što sam sa svojim bratom otišla na to predavanje 22. listopada 1998. godine popušila sam još jedan joint.
Na tom sam predavanju bila sve, samo ne trijezna. Mogu se još samo sjetiti slike Brune Gröninga, kratkog izvještaja o uspjehu i lijepe glazbe. Poslije Liječničkog informativnog predavanja s bratom sam se odvezla kući i tada sam dobila misao: „Sad ćeš prestati s pušenjem hašiša“. Na tvrde droge, kao primjerice heroin, uopće nisam mislila. Ispričala sam to svom bratu. No, naravno on to nije mogao vjerovati.
Od te večeri, 22. listopada 1998. godine do danas, lipanj 2006. godine, nikada više nisam uzela heroin, kokain, speed itd. Nisam imala nikakve nuspojave od odvikavanja. Prvih dana nisam na to ni mislila, a ni poslije nisam imala nikakve potrebe za tim.Te sam večeri prestala pušiti i hašiš, ali nakon 2 mjeseca opet sam počela i to je trajalo nekih 14 dana. Nakon tih 14 dana više ne pušim hašiš.
U studenom 1998. godine uvedena sam u Učenje Brune Gröninga. Od tada redovito posjećujem sve Satove zajednice, dvaput dnevno se Einstellen na Heilstrom i osobno se zalažem za mlade ljude u Krugu prijatelja.
Danas, dok pišem ovaj izvještaj, gotovo da u to ni sama ne mogu vjerovati. Od te večeri, 22. listopada 1998. godine, promijenio se čitav moj život. Ponovno se jako radujem životu i obnovila sam dobar kontakt s obitelji. Postala sam opet sretan čovjek pun životne radosti i svakog se jutra radujem što smijem živjeti. Opet sam dobila na tjelesnoj težini i sad, s 53 kg, normalno sam vitka. Moj cilj je ponovno naći stalni posao u nekom uredu ili na recepciji.
Od dvadeset takozvanih prijatelja, zovem ih „prijateljima droge“, 1998. godine još ih je samo pet ostalo na životu. Danas ne znam je li još itko od njih živ. Jako sam zahvalna svojim roditeljima, jer su njihove molitve uslišane. U budućnosti si želim da još mnogo mladih sazna za Učenje Brune Gröninga, jer upravo mladi ljudi u naše vrijeme hitno trebaju pomoć. Da sam u mladosti pripadala nekoj Zajednici Brune Gröninga, ovih 18 godina i moj čitav život bili bi drugačiji, postali bi jednostavno ljepši.
Gospođa M., prema vlastitim podacima, skoro je 18 godina ilegalno konzumirala droge, a od toga je sedam godina bila na visokom stupnju ovisnosti o heroinu.
Nakon Liječničkog Info-predavanja Kruga prijatelja Brune Gröninga, 22. 10. 1998. godine u Wels/ Austrija, spontano je oslobođena od svih droga, a da nije imala nuspojave tjelesnog odvikavanja. To je tako ostalo i do danas. Njezin život ponovno teče sređenim stazama.
Sa psihološkog stanovišta jedno takvo spontano iscjeljenje nije ni objašnjivo ni shvatljivo. Kod takvih dugogodišnjih ovisnika uobičajeno je, da nakon prolaznog čišćenja od otrova i naknadne terapije, u preko 90 % slučajeva najkasnije nakon dvije godine dođe do recidiva. Gospođa M. nije nikada mogla izdržati tjelesno odvikavanje, a kamoli da se podvrgla terapiji.
Ovo spontano iscjeljenje za mene graniči sa čudom, koje je moglo uslijediti samo duhovnim putem kroz Učenje Brune Gröninga.
U. T., diplomirani psiholog