Presseartikel von damals

REVOLUCIJA U MEDICINI?

REVOLUCIJA U MEDICINI?

Revue, 14.08.1949: godine, Razjašnjenje sudbonosnog pitanja

Presseartikel in der Zeitschrift Revue vom 14.08.1949ČUDOTVORCU IZ HERFORDA BRUNI GRÖNINGU, koji je u svibnju i lipnju 1949. godine iscijelio tisuće beznadežnih bolesnika, daljnji je rad onemogućila nesnošljivost liječnika i vlasti u Sjevernoj Njemačkoj. Gröningu je 3. svibnja 1949. zabranjeno dalje obavljanje iscjeljiteljske aktivnosti. Od 29. lipnja Gröning se povlači iz javnosti. Ali, niti je Bruno Gröning nestao niti je pitanje o njegovoj čudesnoj moći iscjeljenja ostalo nerazjašnjeno. Jer, časopis "Revue" je otvorio put Gröningu u jednu veliku kliniku u kojoj je svoju iscjeliteljsku moć mogao dokazati pred kritičnim, ali nepristranim liječnicima. Time je časopis "Revue" Gröningu dao mogućnost pred suvremenim znanstvenicima dokazati sljedeće: "Ja iscjeljujem neiscjeljive." "Revue" danas počinje s objavljivanjem nepobitnih rezultata 150 eksperimenata. Čitajte što u "Revue" izvještavaju naši dopisnici Bongartz i Laux, uz znanstveno vodstvo psihologa i liječnika dr. Fischera.

PLAN ČASOPISA "REVUE"

Danas počinje objavljivanje izvještaja čija tema daleko nadilazi čisti žurnalizam. U njegovom je središtu jednostavan čovjek koji je tijekom samo nekoliko mjeseci postao slavan i poznat. To je Bruno Gröning koji je u Herfordu i drugim gradovima na čudesan, zagonetan način iscijelio ili olakšao stanje tisućama bolesnika koje su proglasili neiscjeljivima. Nijedan političar, znanstvenik niti umjetnik, nije nakon ratnih godina toliko dirnuo ljude kao što je to učinio Bruno Gröning. Vijesti su došle i do gdrugih zemalja, čak Engleske i Amerike, o njegovoj slavi kao i senzacionalna izvješća koja su varirala od pohvala, preko sumnji, do oholog i umišljenog neprihvaćanja. Podrugljivi prezir pothranjivale su senzacije, nekontrolirane glasine i proturječna prepričavanja.Taj je prezir gotovo svugdje bio lišen potrebne ozbiljnosti, odgovornosti, nepristranosti i shvaćanja značaja problema koji je posredstvom Brune Gröninga preko noći iz uskog području stručnih medicinskih rasprava iznijet u javnost.

Medicinski stručnjaci, suradnici časopisa "Revue" već su se duže vrijeme, u jednom drugom kontekstu, bavili pitanjem duševnih uzroka većine oboljenja i proučavanjem odgovarajućih istraživanja na koja se u Njemačkoj često nije obraćala pažnja. U slučaju Brune Gröninga nije se samo radilo o ličnosti čudotvornog iscjelitelja, nego o značaju pitanja psihičkih, tj, duševnih uzroka raznih oboljenja te o uvažavanju tih uzroka u psihoterapijskom tretmanu pacijenata. Gröning je bio fenomen u području iscjeljivanja oboljenja duhovnim putem. Kad je zbog toga u Sjevernoj Njemačkoj kampanja oko Gröninga, na čijem se mjestu djelovanja mnogih dana okupljalo i do 6 tisuća ljudi, počela poprimati kaotične oblike, časopis "Revue" je donio pomalo neobičnu odluku za takvu vrstu publikacija.

Protivnost između bezbrojnih pristalica i malobrojnih, ali utjecajnih Gröningovih protivnika, postala je nepodnošljivom. Liječnička komisija i vlasti u Herfordu uručili su Gröningu zabranu obavljanja iscjeljenja. U Herfordu, Hamburgu i mnogim drugim gradovima, na tisuće bolesnih i dalje je, međutim, čekalo na pomoć tog čudotvorca. U činovničkim je službama na kraju zavladala velika zbunjenost prema fenomenu Gröning tako da se mogao i očekivati njegov nesretan završetak. Hoće li Gröning biti satrven, uništen, između snaga protivnika i snaga pristalica? Hoće li taj jednostavni, intelektualno nevješt čovjek Gröning, ali ispunjen sviješću misije i poštenom spremnošću da pomaže, propasti zbog "pomagača" koji su ga se dohvatili i iz njegove iscjeljujuće snage htjeli steći kapital te protivnicima nudili brojne nedostatke? Ili bi se neki medicinski ili neki drugi znanstveni institut u Njemačkoj izjasnio spremnim za ono za što bi u SAD-u danas bez daljnjega bila spremna svaka veća klinika, naime, Bruni Gröningu, zbog poštenih istraživačkih pobuda, pružiti mogućnost da se klinički provjere njegove sposobnosti? Nakon neuspješnih rasprava, trebalo se krajem lipnja bojati da će Bruno Gröning biti uništen. Pitanje, treba li mu se priznati čudesna duhovna iscjeljiteljska moć ili se mora potvrditi da su njegove navodne sposobnosti zabluda, pa čak i šarlatanstvo, ostalo je za milijune patnika neodgovoreno.

U tom trenutku časopis "Revue" je odlučio poslati posebnu grupu izvjestitelja, koju su sačinjavali Helmut Laux, Heinz Bongarzt i jedan znanstvenik, psiholog iz Marburga te prof. dr. H.G. Fischer, u Sjevernu Njemačku. Ta je stožerna grupa trebala potražiti Gröninga čiji se trag već počeo gubiti. Oni su se istraživanjem velikog niza slučajeva koje je Gröning tretirao, trebali uvjeriti o uspjesima ili neuspjesima njegova iscjeljivanja. U slučaju pozitivnog ishoda te predistrage, grupa iz "Revue" trebala je sačiniti vlastitu sliku o situaciji u vezi s Gröningom kao i o njegovoj ličnosti. Ovisno o rezultatima tih nalaza, grupa je imala nalog i sredstva, Gröninga odvojiti od krajnje nepovoljnih utjecaja njegove okoline i utrti mu put da izađe iz zagušljivog kaosa ispletenog između vjernika, liječnika i činovničkih nadleštava. Nakon dobivanja njegova pristanka, Gröning je trebao dobiti azil u nekom nepoznatom, zabitom mjestu. U isto vrijeme, grupa "Revue" je obavljala pripreme da se u slučaju povoljnog ishoda predistrage, dobije pristanak za suradnju jedne od vodećih njemačkih sveučilišnih klinika. U tom bi slučaju Gröningu bila dana mogućnost da u krugu jednog odbora, sastavljenog od znanstvenika, dokaže svoje sposobnosti. U slučaju uspjeha, trebao mu je biti omogućen put za daljnje djelovanje. U slučaju neuspjeha, odbor je trebao putem nepobitnog, jasnog izvješća, obavijestiti javnost o negativnim rezultatima. Takav je bio plan časopisa "Revue".

Ostvarivanje plana počelo je 28. lipnja 1949. godine. Bilo je tu teškoća, avantura i iznenađenja. Ali plan je uspio, a da javnost - u interesu stvari – o tome do danas nije saznala. Za njih je Gröning nestao u Hamburgu od 29. lipnja 1949. godine u 23.45 sati. Sada pak "Revue" počinje s iscrpnim izvješćem dopisnika i vodećih liječnika o predpovijesti i povijesti najvećeg i najnevjerojatnijeg medicinskog eksperimenta koji je ikada bio omogućen uz pomoć jednog časopisa.

Bruno Gröning: Fenomen duhovnog liječnika

Izvješće Helmuta Lauxa i Heinza Bongartza pod znanstvenim vodstvom psihologa profesora Fischera

Tragovima Brune Gröninga

Mišljenje liječnika

Krenuli smo iz Frankfurta 29. lipnja, istog dana kada je u Hamburgu Gröning nestao bez traga. Naravno, mi novinari, bili smo radoznali, profesor Fischer je bio suzdržan, iako ni on sam nije mogao sakriti svoju znatiželju. Ali, bio je odlučan pristupiti slučaju Gröning na sustavan način, te postupno i savjesno graditi svoje stajalište. Naša suradnja s profesorom Fischerom od prvog je dana bila izuzetna. On je prošao uobičajene medicinske škole. Bio je u stanju, kao školovani liječnik, ocijeniti bolesničke nalaze i dijagnoze kao i pogoršanje ili iscjeljenje bolesti. S druge strane, bio je psiholog i vršio je praksu psihoanalize (istraživanje duše) i psihoterapije (iscjeljenje duše). U području psihoterapije, metoda Brune Gröninga morala je, međutim, propasti ako bi se pokazala stvarno učinkovitom. To bi značilo da je Gröning raspolagao nekim drugim silama koje su do danas psihoterapiji nepoznate.

Legenda: Psiholog dr. Fischer (desno) razgovara s Gröningom o pripremama za kliničko ispitivanje po nalogu časopisa „Revue“.

Legenda: Psiholog dr. Fischer (desno) razgovara s Gröningom o pripremama za kliničko ispitivanje po nalogu časopisa „Revue“

Stigli smo uvečer, 29. lipnja u Bielefeld i slučajno sreli jednog od prijašnjih poznanika profesora Fischera, što nas je dovelo do susreta s voditeljem lječilišta u Bethelu, profesorom Schorschom. Profesor Schorsch je odigrao značajnu ulogu u liječničkoj komisiji koja je svojom odlukom pridonijela da se Gröningu zabrani iscjeljivanje. U početku nas novinare nije uopće htio primiti, primio je samo profesora Fischera i rekao mu svoje mišljenje o Gröningu: "To je sasvim primitivan čovjek, a prije svega, uopće ne posjeduje 'karizmu'." Za one koji tu riječ ne razumiju, dodajemo, da znanstvenici pod tim podrazumijevaju svjesnost o svojoj misiji. Schorsch je smatrao da je religiozna svijest o svojoj misiji o kojoj je Gröning često govorio u Herfordu i u drugim mjestima, čisti cirkus. On to radi više iz egoizma i umišljenosti. Kao dokaz svojih riječi Schorsch nam je pokazao grafološku procjenu koja je iskazivala isto to. Profesor Fischer je primio na znanje njegovo mišljenje. Profesor Schorsch inače nije ostavljao dojam svjesne pristranosti. Izgledao je nezainteresiran. Bio je debeljuškast i srdačan i izgledao je tako kao da najradije ni bi htio više ništa čuti o slučaju Gröning. Očito, nije se rado upuštao u duševna uzbuđenja i nije htio imati nikakvih daljnjih neprilika. Smatrao je da se ne trebamo osloniti na njegovo mišljenje, nego se sami usredočiti na taj slučaj.

Profesor dr. Wolf, šef gradskog lječilišta u Bielfeldu, pokazao se otvorenijim. Izgleda da se potpuno slagao s našim stavom da se slučaj Gröning mora ispitazti bez predrasuda. Ali je upozorio da je poznato da je Gröningu bilo ponuđeno da svoje umijeće dokaže na klinikama. Što bi on trebao misliti o tome da je Gröning odbio tu ponudu? Zar se liječnicima moglo zamjeriti što su sa sumnjom progonili čovjeka koji se ustručavao pred njima pokazati svoje sposobnosti?

Naravno, pitali smo se, zašto je Gröning izbjegao takvo kliničko promatranje i procjenjivanje njegovih metoda rada? Da li je Gröning imao razloga sumnjati u objektivnost profesora Wolfa? Kada je profesor Fischer, nakon nekoliko tjedana, ponukao Gröninga da demonstrira svoj rad pred liječnicima gradske klinike u Bielefeldu, doživio je, nažalost, da je i tamo postojala samo jedna namjera, naime uništiti Gröninga prividnom susretljivošću. Zapravo su ga samo navodili na slučajeve, kojima više nitko, pa ni Gröning, nije mogao pomoći. Stoga je profesor Fischer morao odustati od toga da se pred liječnicima Bielefelda doposti ocijenjivanje Gröningove metode.

Nadalje, pročulo se da je službeni liječnik Detmolda, Dr. Dyes, izjavio o Gröningu da on može navesti koliko god hoće dokaza o svojoj moći iscjeljivanja, no da će ga ipak spriječiti u njegovu radu! Profesor Fischer je telefonom iz Herforda pitao dr. Dyesa o tome, a dr. Dyes nije tajio svoju izjavu. Na njega je Gröning ostavio loš dojam. Dr. Dyes bio je pun liječničke uobraženosti i izuzetno zadovoljan svojim vlastitim stavom.

Na taj je način Gröning morao izgubiti svako povjerenje u objektivno mišljenje liječnika tako da mu se ne može zamjeriti što nije prihvatio ponuđene eksperimente u bolnici. Budni instikt jednostavnog čovjeka naslutio je nepoštene namjere koje su vrebale na njega.


Veliki porast broja kroničnih bolesti koji imaju duševni uzrok

Dana 30. lipnja počeli smo prvo u Sjevernoj Vestfaliji, a onda sve do Hamburga i dalje, tražiti pacijente koje je Gröning tretiro i, prema kazivanju, iscijelio. To je bilo lakše reći nego učiniti.

Bolesnici koje je Gröning tretirao, vratili su se u svoja rodna mjesta. Nitko nije točno znao njihova imena i adrese. Gröning ih je, u pravom smislu te riječi, iscijeljivao poput lutajajućeg čudotvorca, i osim prepričavanja, bilješki u tisku, tvdrnji i glasina, ni na strani njegovih pristaša nije se mogao naći vjerodostojan materijal o njegovoj djelatnosti. Poteškoće koje su postajale sve veće, prebrodili smo kad nas je čista slučajnost dovela do susreta s jednim čovjekom u Bielefedu, koji je već prije nas pokušao sačiniti pregled stvarnih Gröningovih uspjeha.

Taj je čovjek bio okružni direktor zdravstvenog osiguranja, po imenu Lanzenrath, pametan, objektivan i širokih nazora. Uspjelo mu je probiti se do "Kruga sljedbenika", sastavljenog od vjernika ili profitera, što tada još nismo mogli procijeniti, koji se stvorio oko Gröninga i nakon njegova odlaska u Hamburg, te se djelomice zadržao u kući Hülsmannovih u Herfordu gdje je Gröning djelovao. Bio je jednako uvjeren u Gröningovu sposobnost da utječe i iscjeljuje brojna oboljenja, kao i u njegovu osobnu skromnost. No, bojao se da će "sljedbenici" Gröningove dobre osobine usmjeriti u lošem pravcu. I sam Lanzenrath bio je i prema nama isprva nepovjerljiv. Međutim, profesor Fischer je i ovdje našoj grupi otvorio vrata i nagovorio Lanzenratha da nam pruži daljnju pomoć te da nam nabroji njemu poznate slučajeve iz čijeg se točnog istraživanja mogu izvući zaključci o istinitosti fenomena Gröning. Motivi koji su Lanzenratha privukli Gröningu, bili su neobično zanimljivi. Doduše i njega je bolest, bolni problemi s bubrezima, dovela Gröningu. Od tada - a u međuvremenu su prošla dva mjeseca – bio je oslobođen od bolova. Istovremeno ga je sudbina zdravstvenih osiguranja potakla da potraži vezu s Gröningom. Ispričao nam je da njemačkim zdravstvenim osiguranjima prijeti propast, jer se suočavaju s morem kroničnih bolesti koje se jednostavno ne mogu izliječiti. Naravno, time je potvrdio nešto što je psihoterapeutima, koji su pažljivo proučavali naše doba, već bilo poznato. Drugi svjetski rat sa svim potresima koje je za sobom ostavio, uzrokovao je pravu poplavu bolesti koje su pretežno imale za uzrok duševno stanje ljudi, no očitovale su se organskim smetnjama, počevši od bolesti želuca i reumatizma, sve do izrazitih neuroza i oduzetosti. Psiholozi su za te bolesti stvorili pojam tzv. psihosomatskih bolesti. Nakon monetarne reforme mogao se statistički ustvrditi novi porast bolesti koje se nikada prije nisu javljale u tom opsegu i koje se teško mogu pripisati organskim uzrocima. Lanzenrath se zapravo nadao da će kod Gröninga naći način iscjeljenja, koji bi mogao poslužiti rasterećenju preopterećenih blagajni zdravstvenog osiguranja. Lanzenrath je točno pratio veliki broj liječenja i iscjeljenja. Doveo nas je do dvadesetak slučajeva kod kojih smo tijekom jednog tjedna pažljivim analizama i pretragama i, koliko je bilo moguće, razgovorima s lokalnim liječnicima, pokušali riješiti za nas odlućujuće pitanje: može li Gröning iscjeljivati?

Dana 8. srpnja pregledali smo rezultate pretraga tih 20 slučajeva. Među tih 20, bilo ih je 7 koji su možda bili zanimljivi i ponekad čak ponešto tajanstveni, ali nisu davali nikakvu jasnu sliku za ili protiv Gröninga. Pošto smo se prvo zabavili s tih 7 slučajeva, trećeg dana istraživanja bili smo skloni očaju. To je vrijedilo barem za nas, laike.

Stambeni ured

Tada je postojao slučaj Klüglich u Bielefeldu. Klüglich, obični namještenik, bio je tijekom rata ranjen u bubreg. Oštećeni bubreg funkcionirao je samo ograničeno. Nakon rata, jaka upala zahvatila je drugi bubreg i tako je uznapredovala da su liječnici pomišljali na operaciju. Pred nama su ležali rendgenski snimci i drugi nalazi. Prije praznika Duhova, Klüglich se, preko Lanzenratha, pismom obratio Gröningu. Gröning ga je najprije "Iscjeljivao iz daljine" i zamolio Klüglicha da pomno promatra što će se tijekom slijedećih dana događati u njegovom tijelu. Klüglich je zapazio povećanu djelatnost bubrega, mnogo jako obojenog urina, a zatim znatno olakšanje tegoba.

I njegov je liječnik utvrdio poboljšanje. Na kraju je Gröning osobno posjetio Klüglicha i poboljšanje je uznapredovalo. Klüglich je napustio krevet i počeo šetati. Međutim, u trenutku kad smo ga posjetili i dok ga je profesor Fischer pregledavao, njegovo se stanje ponovo pogoršalo. Profesor je ubrzo saznao da je Klüglich zbog svoje bolesti, od stambenog ureda dobio dodatnu sobu. Uslijed brzog širenja vijesti o njegovom "ozdravljenju", stambeni ured ga je obavijestio da mu, pod tim oklonostima, mora ponovo oduzeti sobu. Istoga je dana nastupilo pogoršanje njegova stanja. Bilo je očito da se nije radilo o simulaciji, nego o stvarnom pogoršanju koje je, bez sumnje, imalo duševni uzrok, naime strah što će mu oduzeti sobu i misaonu povezanost između posjedovanja te sobe i njegove bolesti. Nije naravno imalo smisla govoriti o tom iscjeljenju. Školska je medicina na tom slučaju mogla pokazati da je Gröning tek uspio bolesnika podići iz duboke letargije i aktivirati njegovu obrambenu snagu.Time je priznala izravnu vezu duševnog tretmana i tjelesne obrambene snage kod bolesti, no bila je u pravu kada je odbila tezu o iscjeljenju. Ostalo je, naravno, otvoreno pitanje što je Gröning mogao postići da je nastavio djelovanje.

Sjedila je za blagajnom svog dućana

Drugi je slučaj bio kod gospođe W., također u Bielefeldu. Bila je udovica i vlasnica prodavaonice bicikla. Iz naslonjača u kuhinji koja se nalazila iza radnje, vladala je radnjom i obitelji. Već 15 godina imala je poteškoće s hodanjem i vodene otekline na nogama. Funkcija srca i bubrega bila je ipak normalna. Stoga je sve upućivalo na nepreležanu reumu zglobova. Gröning je sjedio nasuprot njoj pola sata i pretskazao da će uskoro biti bolje. Od tada je mogla opet izlaziti u dvorište i osjećala se stvarno dobro. Profesor je konstatirao da su edemi bili mnogo manji. Pri pregledu, njena je liječnica također je potvrdila osjetno povlačenje otoka otkako je Gröning posjetio gđu. W. Izgleda da su se u zadnje vrijeme tegobe opet lagano povećavale. Je li to i u ovom slučaju psihičko bodrenje i oživljavanje donijelo prolazno poboljšanje, što je opet pokazalo usku vezu između duševnog stanja i bolesti, za nas nije bio dovoljno jak dokaz. Je li se tu od Gröningovog tretmana očekivao dalekosežni i konačni uspjeh? Bila je interesantna tvrdnja da je gđa. W. već godinama sjedila za blagajnom i da je zbog kompleksa prisile neprekidno čuvala blagajnu što je moglo odigrati odlučnu ulogu na poteškoće u kretanju koje su graničile s ukočenošću. Izgleda da je Gröning privremeno odstranio i taj kompleks, što je bio značajan ishod za koji bi normalnom psihoterapeutu bili potrebni dani, čak tjedni, a ne samo pola sata. No, ni taj učinak nije bio dovoljan da bi s Gröningom povezali nešto tako neobično čime bismo mogli zastupati poduzimanje velikih kliničkih eksperimenata.

Gröning joj je dao srebrenu kuglu...

Napokon se pojavio slučaj Schwerdt u Bielefeldu. Tu se radilo o dva pacijenta. O jednoj djevojci, kćeri malog činovnika, čija ju je majka ugnjetavala. Drugi je bio muškarac koji je posjedovao tvornicu i prema svoj prilici, stalno su ga nadgledali njegovi gramzivi rođaci, nasljednici. Taj muškarac i ta djevojka stupili su u vezu zbog čega je taj čovjek često zapadao u razmirice sa svojom obitelji. Djevojka je neprestano trpila prigovore majke koja nije htjela ni čuti o vezi s bogatim čovjekom, jer "od toga ne može ništa biti". Oboje, i mušarac i djevojka, konačno su izgubili hrabrost. Rastali su se. Djevojka se razboljela od neobično teške nervoze srca, koja ju je prisilila na neprestano ležanje. Muškarac je u isto vrijeme doživio nesreću i ostao ležati u krevetu, dugo nakon što je povreda bila izliječena. Čeznuo je za svojom voljenom. Da ne bi slijedio tu požudu, zapao je u bolesno stanje i zakopao se u svoj krevet. Gröning je razriješio taj slučaj. Pri prvoj posjeti djevojci, postigao je znantno poboljšanje tako da je gospođica Schwerdt mogla ustati iz kreveta. Zatim je ona posjetila Gröninga i navela mu imena drugih ljudi kojima je trebala njegova pomoć, između ostalih i tvorničarevo ime, ne izjašnjavajući se pobliže o njemu. Međutim, Gröning je naslutio stvarnu povezanost. Izvukao je iz džepa staniol iz kutije cigareta, zgužvao ga u šaci i tako napravljenu kuglicu dao djevojci s naredbom da ju drži u ruci tako dugo, dok je ne bude mogla osobno predati u ruku spomenutom čovjeku. Tad će on ozdraviti. Gospođica Schwerdt je nosila kuglicu u ruci 36 sati.

U međuvremenu, taj je čovjek preko glasina saznao za Gröningove uspjehe i njegovu uputu gospođici Schwerdt. Znatiželja ga je natjerala iz kreveta i otišao je k njoj. Prekinuta veza time je obnovljena i oboje su se opet osjećali zdravima. Na pitanje profesora Bischera, je su li se nakon toga opet redovito viđali, djevojka je objasnila: "Nažalost, da." Stvarni konflikt koji je uzrokovao cijelu nesreću, njeni stresovi zbog majke i njegovi zbog rodbine, dakle, nisu bili raščišćeni (jer je ona rekla "nažalost") i mogao je ubrzo ili poslije ponovno izazvati staro stanje.

Dojam o tom slučaju bio je također dvojak. Pa ipak, Gröning je i ovdje u vrlo kratkom vremenu otklonio patnje izazvane duševnim kompleksima, prepoznao njihovu povezanost i metodom kuglice primijenio majstorski potez kojega se ne bi postidjeli ni najbolji psihoterapeuti. Doduše, previdio je da je kompleks koji je izazvao ovu situaciju ostao i dalje prisutan. Slučaj Schwerdt bio je prvi slučaj koji je profesora Fischera počeo pridobijati za Gröninga. Pa ako se i ništa drugo neobično o Gröningu ne bi moglo naći, nije se moglo poricati da je on posjedovao iznenađujuću prirodnu nadarenost za psihoterapiju.

"Štrajk" motocikla

Nadasve čudesan bio je tzv. slučaj Wehmeyer. Wehmeyer je bio prijevoznik iz Herforda. Radišan, snažan, zdravih živaca, sasvim sigurno nesklon samozavaravanju. I on je potražio Gröninga da zamoli pomoć za svoju ženu koja je ležala na klinici u Münsteru zbog kroničnog bolesnog stanja koje nije bilo moguće detaljno utvrditi. Pri tome mu je Gröning objasnio: "Vaša će žena izraziti želju da u određeno vrijeme dođe kući. Međutim, vi se prije toga ne smijete tamo odvesti i svoju ženu nagovarati na taj povratak kući." Kao što smo rekli, Wehmeyer je bio čovjek koji niti je vjerovao u vidovnjaštvo niti je dopoštao da mu se nešto naređuje. Tako je on, unatoč Gröningovim uputama, sjeo na motor i uputio se u Münster k svojoj ženi. Pri tome se zbio čudan događaj koji jednostavno nije mogao riješiti. Putem je motocikl prestao raditi. U Bielefeldu se s motociklom uputio u radionicu. Majstor je pregledao motocikl uzduž i poprijeko. Motor je bio potpuno ispravan. Morao je voziti. Mehaničar je zamijenio svjećice, učinio sve moguće i nije mogao shvatiti zašto motocikl ne radi. Rekao je da je najbolje da se gospodin Wehmeyer vrati kući. Wehmeyer je stvarno krenuo natrag kući. U tom trenu, kada je skrenuo natrag prema Herfordu, motocikl je proradio kao da mu nikad ništa nije nedostajalo. Sav sretan, Wehmeyer se okrenuo. Istog je trena motocikl stao. Nije htio voziti u smeru Münstera.

Još uvijek zbunjen tim sablasnim događajem, Wehmeyer je neko vrijeme iza toga krenuo vlakom za Münster. Kad je stigao, njegova je žena doista sasvim spontano izrazila želju da odmah ide kući. Osjećala se znantno bolje te njen sobni liječnik izjavio da je gotov s njenim liječenjem.

Vruća struja
Neobičan početni uspjeh

Petog dana našeg istraživanja doživjeli smo prvo, zaista veliko iznenađenje. I, od tog dana nadalje, uslijedilo je iznenađenje za iznenađenjem, da bi na kraju došlo do događaja koji se, bez pretjerivanja, može nazvati senzacijom.

Otputovali smo u Hamburg, jer je Lanzenrath tamo poznavao jedan slučaj koji se njemu činio naročito upečatljivim. Osim toga, taj su slučaj liječnici dobro promotrili. Radilo se o kćerkici nekog g. Mendta koji je u Hamburgu držao radionicu za popravak automobila. Dijete je imalo spinalnu dječju paralizu, ali se i zadržala uzetost nogu.

je postojala tocna, brižljivo razradena povijest bolesti s jasnom dijagnozom. Gröning je tretirao dijete svojom uobicajenom metodom, mirno sjedeci nasuprot djetetu, polaganim pitanjima kako se tjelesno osjeca, povremeno je lagano gladeci rukom. Tada je dao nalog da se sljedecih dana tocno bilježi sve što dijete bude osjecalo. To je bilo pažljivo provedeno i prof. Fischer je sada citao da je dijete osjecalo bolove u nogama, koji su se protezali u smjeru križa. Penjali su se i izazivali toplinu te snažan protok krvi u oduzetim nogama. Dijete je pocelo praviti pokrete za koje do tada nije bilo u stanju. Profesor Fischer pregledao je udove djeteta i otkrio da su iznenadujuce dobro prokrvljeni. Citav taj proces podsjecao ga je na princip „autogenog treninga“, a da do sada uopce nije uspijevalo tu metodu uspješno primijeniti kod spinalne djecje paralize. „Autogeni trening“ razvio je prof. I.H. Schulz, nekadašnji docent za psihoterapiju na sveucilištu u Jeni i u Njemackoj je o tome poducavao. Schulzove metode ustvari nisu bile ništa drugo do primjena stare, cuvene, i za svakog Europejca tajanstvene prakse indijske joge u suvremenoj europskoj medicini. Medutim, ta je metoda dovela lijecnike koje je on školovao u stanje da se utjecajem na duševno stanje, koje se ne smije pobrkati s hipnozom, krvotok pacijenata usmjeruje u odredene dijelove njihova tijela. To im nije uspijevalo u svim slucajevima. Prije svega, to je zahtijevalo trud koji je trajao tjednima, nekad i mjesecima, te je stvarno zasluživao naziv „trening“. Ovdje, u slucaju Mendt, Gröning je odmah na pocetku postigao uspjeh, što je bilo neuobicajeno. Cak da je neki medicinski obrazovani psihoterapeut i preuzeo taj slucaj, trebali bi mu, u najboljem slucaju, tjedni da postigne rezultat koji je Gröning postigao za pola sata. Fischer je vodio još jedan dugi razgovor s profesorom Burckhardom iz Hamburga. Obojica su tim uspjehom bili tako impresionirani da je profesor Fischer po prvi puta izjavio kako sada smatra da Gröning raspolaže nesvakidašnjim psihoterapeutskim mocima, možda vlastitim poljem zracenja ili necim drugim što se mora istražiti u velikom klinickom ispitivanju. Isto tako, treba promatrati mogucnost djelovanja na djecju paralizu i njene popratne pojave tijekom duljeg vremena.

Niti jedan liječnik nije mu mogao pomoći

Već je sljedeći dan donio novo, upečatljivo iznenađenje. Lanzenrath nas je odveo do još jednog Gröningovog pacijenta, nekog g. Kargesmeyera u Bad Oeynhausenu. Kargesmeyer je imao 47 godina i patio je od svoje druge godine života od glavobolja koje su se tijekom vremena razvile u tešku neuralgiju trigeminusa. Pod time se podrazumijevaju bolovi živaca lica, koji se ubrajaju u najteže patnje koje postoje. Žestina tih bolova može čovjeka navesti na samoubojstvo. Liječnici ne mogu gotovo nimalo utjecati na te bolove. Smirenje bolova medikamentima nije potpuno. U sasvim očajnim slučajevima, pokušava se ubrizgivanjem alkohola umrtviti živce, ili ih jednostavno razoriti. Svaki put se radi o teškim i nipošto sigurnim potezima. Kargesmeyer je više puta bio operiran. Na kraju su mu u jednoj klinici u Münsteru radiklanom operacijom uklonili krajnike i sinuse, jer su smatrali da se tu nalaze upalna žarišta, mogući uzrok bolova na licu. Operacija nije imala nikakvog djelovanja na neuralgiju. Naravno, bilo je moguće da su spomenuta upalna žarišta u početku izazvala neuralgiju. Ali, nakon njihovog uklanjanja, bol je ostao "fiksiran" u živcima lica, slično onim strašnim bolovima kakve ljudi koji su imali neku amputaciju često osjećaju u živcima na batrljcima i pri tome imaju dojam da bol prolazi kroz cijelu, više ne postojeću amputiranu ruku ili nogu. Gröning je tretirao Kargesmeyera. Naredio mu je da glavu čvrsto drži između ruku.

Nakon toga je Kargesmeyer osjetio vrelu struju u licu. Bol je potrajala još nekoliko dana, a onda je svakim danom sve više iščezavala. Već je četri tjedna sasvim bez bolova.

I tu je, očigledno, neobična sposobnost za upravljanje krvotokom dovela do uspjeha. Možda su bili djelotvorni i još neki drugi faktori. Ali, u tom trenu za nas to nije bilo važno. Do tada je bio poznat neznatan broj slučajeva liječenja neuralgije trigeminusa psihoterapijskim postupkom. A trajao je tjednima i mjesecima, dok se nije došlo do nekog uspjeha. Gröningu je to uspjelo kratkim boravkom s pacijentom, što je do danas - učinak bez presedana.


Poznati slučaj Dietear Hülsmanna

Sljedećeg smo dana bili opet u Herfordu i Lanzenrath je predložio Fischeru da još jednom pogleda slučaj Dietera Hülsmanna. Radilo se o devetogodišnjem sinu inženjera Hülsmanna čijie je navodno iscjeljenje Gröninga izvuklo iz anonimnosti. Prvi put smo stupili u kuću iz koje je potekla Gröningova slava i u kojoj se donedavno zadržavao. Dieter Hülsmann nije nikada naučio pravilno hodati. Međutim, nitko nije spoznao pravi karakter njegove bolesti. Dugo je vremena proveo u gipsu. Na kraju su u Münsterskoj sveučilišnoj klinici utvrdili progresivnu distrofiju mišića, dakle uznapredovalo gubljenje mišića.

Nakon gotovo jednogodišnjeg boravka u Bethelu, jedan od tamnošnjih liječnika je objasnio: "Možete dječaka ostaviti ovdje. Također ga možete odvesti kući. Pomoći mu ne može nitko." Na kraju dijete više nije moglo ni sjediti, noge su mu bile hladne kao led. Zagrijani pokrivači, termofori niti električni jastuci nisu mogli odstraniti osjećaj neprestane hladnoće i neosjetljivost nogu. U takvom je stanju bio kada je Gröning poduzeo jedinstveni, jednokratni tretman. Dečak je, ukratko nakon toga, osjetio snažno pečenje u leđima i iznenadno zagrijavanje nogu. To je potrajalo i dovelo do toga da je dječak opet mogao, doduše ljuljajući se, hodati.

Slučaj Dietera Hülsmanna bio je uvučen u najžešće rasprave u borbi dvaju mišljenja i na obje se strane pretjeravalo. Sigurno, nije moglo biti govora o iscjeljenju. Ali, isto je tako tvrdnja da se Gröningovim tretmanom nije ništa promjenilo, bila pakosna izopačenost. Nakon istraživanja, profesor Fischer je bio mišljenja da se, zapravo, radilo o progresivnoj živčanoj atrofiji mišića, dakle, o degeneraciji živca, koji se iz kralješničke moždine grana u mišiće i utječe na njihovo ishranjivanje i razvoj. Izlaznu točku degeneracije vjerojatno su stvarale stanice prednjeg roga. U njih ulaze živčana vlakna, koja dolaze iz velikog mozga. Iako ta vlakna nemaju neposredan dodir sa živcima koji vode u mišiće, ipak dolazi do prijenosa ili prespajanja impulsa koji dolaze iz mozga. Nije se moglo poricati da su degenerirani živci postigli neuobičajeno oživljavanje i dalje ga prenijeli na mišiće nogu. Ono što nas je najviše zapanjilo, bila je činjenica da je Gröning postavio dijagnozu koja se upravo neugodno približila anatomskoj zbilji.

Kargesmeyer je već tvrdio da mu je Gröning, a da ga nije ispitao, rekao da pati od bolova na licu i da ga oni muče već od njegove druge godine. Smatrali smo da je to pretjerivanje zahvalnog pacijenta. Međutim, kod Dietera Hülsmanna postojalo je jasno izvješće o Gröningovoj dijagnozi, potvrđeno od strane svjedoka. Gröning je govorio o živcima u leđnoj moždini i pri tome opisao mjesto na kojem se nalaze oboljele stanice prednjeg roga. Na tom je mjestu dječak tada osjetio žarenje, a nakon toga treperenje, što je Gröning opisao kao početak regeneracije i usporedio s treperenjem žarulje u koju polagano "dotječe" struja. To je objašnjenje zvučalo primitivno. Ali, toliko se približilo stvarnosti, da nas je taj događaj duboko dirnuo.

Na rubu nepojmljivoga

Naše konačno opredjeljenje za Gröninga uslijedilo je nakon događaja koji smo doživjeli ukratko nakon pregleda Dietera Hülsmanna, koji je izvršio professor Fischer. Uveli su nas u dnevnu sobu, a da nismo ni slutili da je tu nekada radio Gröning. Umoran, profesor Fischer je sjeo u jedan od naslonjača. Gotovo u istom trenu, njegovo je lice postalo samrtnički blijedo. Borio se da dođe do daha, no, vrlo brzo se doveo pod kontrolu. Zatim nas je pogledao suženih očiju kao da ga se dotakla neka zagonetna sila čije si porijeklo nije mogao objasniti. Rekao nam je da je u trenutku kada je sjeo, osjetio oštru bol u području desnog bubrega te istovremeno jako udaranje srca i gubitak daha. Prije tog događaja, više je puta imao upalu desnog bubrega. Taj je organ bio najneotporiniji u njegovom tijelu. Još smo u čudu pričali o tom neobičnom fenomenu, kada je u sobu ušao Lanzenrath i rekao da professor sjedi baš u stolici u kojoj je Gröning iscjeljivao svoje bolesnike.

Neuobičajeni tretman bolesnika koji je pružio prof. dr. Fischer.

Neuobičajeni tretman bolesnika koji je pružio prof. dr. Fischer. Kad je prof. Fischer sjeo u ovaj stolac, osjetio je da ga dodiruje neka zagonetna sila te je došao na ideju, da snage koje djeluju u ovom stolcu iskoristi za tretman mlade, već godinama nepokretne djevojke, a to predstavlja vrhunac našeg današnjeg izvješća. Uspjeh u liječenju s pomoću stolca u kojem je Gröning u Herfordu iscjeljivao svoje bolesnike.

Gröning je uvijek tvrdio da može u stolici iza sebe ostaviti posebne snage. Da li je profesor osjetio nešto od toga? "Svakako", rekao je Fischer, prekinuvši našu tjeskobnu tišinu. No, odmah se pozabavio planom. Iznenada je zamolio Lanzenratha da pođe s njim u vrt, u kojemu su kao i na dan našeg dolaska u Herford, bolesni strpljivo, ili puni očajanja čekali. Među njima je tražio nekoga tko je bio uzet i našao je jednu mladu djevojku koja je, nepokretnih nogu, bespomoćno ležala u sjenici. Uz pomoć Lanzenrahta donio ju je u dnevnu sobu i posjeo je u tajanstvenu stolicu. Tada je s njom započeo tretman kao što je uobičajeno radio kao psihoterapeut. Uskoro je otkrio uzrok njene uzetosti.

Djevojka, Anni Schwedler, stara 21 godinu, potjecala je iz Darmstadta. U jesen 1944. godine preživjela je teški zračni napad na taj grad. Anni je bila s majkom i dvadesetak drugih osoba u skloništu podruma jedne pivovare. Svi drugi, uključujući i njenu majku, uspjeli su pobjeći kroz izlaz za slučaj nužde, koji se mogao otvoriti upravo toliko da se kroz njega provuče čovjek. Međutim, na neki način, tijelo djevojke se zaglavilo u otvoru zida. Kuća je buknula u plamenu vatre. Već je počela gorjeti i djevojčina kosa. U zadnjem je trenutku jedan čuvar uspio izvući Anni van i pomoću vodenog crijeva ugasiti njenu odjeću koja je gorjela. I sad, kada je o tome pričala, njen zaprepašteni izraz lica pokazivao je unutrašnja preživljavanja koja su se tada u ratu u njoj odvijala. Ubrzo nakon spašavanja, osjetila je nesigurnost pri hodanju. Nekoliko dana poslije, počela je posrtati. Hod joj je postajao sve nesigurniji, sve dok na kraju njene noge nisu bile sasvim oduzete. Svi liječnički tretmani pokazali su se neuspješnima. I eto, sada je djevojka sjedila u čudesnoj stolici u kojoj je profesor Fischer doživio tako snažan šok.

Dok je djevojka privodila svoju priču kraju, profesor je ovako razmišljao: Ako je Gröning u svojoj stolici ostavio tajanstvene iscjeljujuće snage, onda mora biti moguće da one djeluju na bolesne i u njegovom odsutnosti. U kratkim je crtama ispričao djevojci o Gröningu, kao i to da je on u toj istoj sobi pomagao mnogim uzetim ljudima. Učinio je još nešto, pokazao je djevojci Gröningovu sliku. Zatim je, pun unutarnje napetosti, sasvim iznenada naredio: "Ustanite!" Pomislio je da bi Gröning isto tako postupio. Djevojčino lice je iznenada zasjalo, Anni se naglo digla iz stolice i bila je toliko zapanjena i uzbuđena zbog sposobnosti da to izvede, iako se u početku nije usudila napraviti niti korak. Profesor je ponovo naredio: "Sada hodajte!" Lanzenrath koji je stajao u blizini, morao je lagano privatiti djevojku za ruku, i ona je još nesigurno, plačući od radosti, prešla sobu do stolice u kojoj je sjedila Annina potpuno svladana majka. Tu je, međutim, Anni Schwedler malaksala. Eksperiment je trebalo izvesti još jedanput. I pri tom drugom pokušaju Fischer je pacijentici pokazao Gröningovu sliku i pri tom utvrdio jako strujanje krvi, crvenilo i toplinu u dotad oduzetoj nozi. Djevojka je ponovo ustala. Profesor joj je naređivao da nekoliko puta ustane i opet sjedne. Ustajanje je sve bolje uspijevalo. Na kraju, djevojka je bila u stanju preći cijeli put iz sobe, preko dvorišta, sve do ulice gdje su je smjestili u auto i odvezli njenom rođaku u Herfordu.

Svi smo bez daha promatrali taj eksperiment. Iste večeri izvijestili smo "Revue" da moramo produžiti svoj boravak u Sjevernoj Njemačkoj. Više nije bilo sumnje da je Gröning fenomen o kojem se ljudi moraju uvjeriti planiranim kliničkim eksperimentima. Htjeli smo sljedećeg dana pokušati stupiti u kontakt s Gröningom kako bismo mu pripremili put k liječnicima Sveučilišne klinike u Heidelbergu pred kojima bi on dokazao svoje sposobnosti.

Slijed događanja oko Brune Gröninga od ožujka 1949. godine

Zaplet oko tih događaja tako je velik da nam je samo uz veliki napor uspjelo dovesti ih u neki red kako bismo ih donekle učinili shvatljivima.

18. ožujka 1949.:
U Herfordu je Gröningova slava iznenada porasla. Navodno, ili stvarno iscjeljenje atrofije mišića kod Dietera, sina herfordskog inženjera Hülsmanna pročulo se u javnosti. Tome su dodana i druga izvješća o iscjeljenjima. Glasine i govorkanja širila su se brzinom vjetra. Velike gomile bolesnih skupljale su se ispred kuće Hülsmannovih u Herfordu, Wilhelmsplatz 7, u kojoj je boravio Gröning.

4. travnja 1949.:
Početak Gröningovog javnog iscjeliteljskog djelovanja u Herfordu. Snažan odjek. Gröning postaje čudotvorac iz Herforda. Malo po malo, počinju ga uzdizati kao neku vrstu Mesije, tim više, što on i sam svoju iscjeliteljsku sposobnost pripisuje Božjoj snazi.

27. travnja 1949.:
Zbog masovnog priliva bolesnika upliću se vlasti, naročito iz oblasti zdravstva. Gröning i Hülsmann pozvani su na razgovor kod ravnatelja zdravstvene službe u Herfordu, medicinskog savjetnika dr. Sieberta. Siebert je objasnio da je do tada šuteći podnosio Gröningovo djelovanje, ali da se sada, zbog velikog broja bolesnika i zbog svoje odgovornosti za javno zdravstvo, mora umiješati. Pokušao je na ponešto nespretan i razdražljiv način utvrditi Gröningove osobne podatke. Gröning mu je osporio pravo na to i pozvao ga da se, umjesto toga, osobno uvjeri na mjestu njegovog djelovanja u njegove metode i uspjehe. Siebert je to odbio uz objašnjenje da se ne može izvrgavati ruglu.

Tijekom sljedećih dana:
Tijekom trojnih razgovora između Hülsmanna, medicinskog savjetnika dr. Sieberta i herfordskog kriminalističkog inspektora Auera, Hülsmann inzistira – kao Gröningov oduševljeni pristalica, ali ne baš uvjerljivo – na tome da bi se gospoda mogla uvjeriti u Gröningove uspjehe. Siebert se držao odbojno i neobjektivno. Auer se držao objektivno.

30. travnja 1949.:
S obzirom na sve veću navalu ljudi koji su tražili iscjeljenje i na sve veće poteškoće s vlastima, Gröning je u kući Hülsmannovih održao neku vrstu konferencije za tisak. Tisak se u međuvremenu dokopao slučaja Gröning, učinio od njega senzaciju i objavio mnogo lažnih izvješća i iskrivljenih prikaza slučaja. Na toj se konferenciji pojavio vrhovni upravitelj Herforda, Meister, zajedno s vrhovnim intendantom Kunstom. Gröning je ispravio netočna izvješća. Međutim, između ponešto nesigurnog i uzdržanog Gröninga koji nije imao iskustva u pregovaranju s liječnicima niti u ophođenju s ljudima iz tiska te ostalih prisutnih, nije došlo do pravog kontakta. Strah vlasti od narušavanja javnog reda zbog masovne navale oboljelih, nepovjerenje ili otvoreno neslaganje liječnika i neuvjerljivost izvjestitelja, bili su na prvom mjestu.

3. svibnja 1949.:
Vrhovni upravitelj Meister posjećuje Gröninga u kući Hülsmannovih. Osobno je iz gomile onih koji su čekali izabrao jednu ženu sa simptomima uzetosti i doveo je pred Gröninga. Gröning je kod žene postigao očigledan uspjeh. Meister je otišao pod jakim dojmom.

3. svibnja poslije podne.:
Usprkos tome, vrhovni upravitelj šalje Gröningu poslije podne zabranu svake daljnje iscjeliteljske aktivnosti. Sadržavala je žalbeni rok od tri tjedna. Odnos između vlasti, Gröninga i masa koje su čekale, među kojima je prošlih tjedana došlo do mnogobrojnih važnih iscjeljenja, postajao je sve zamršeniji.

13. svibnja 1949.:
Samo 10 dana nakon zabrane koja se izvana oslanjala na Zakon Trećeg Rajha o iscjeljiteljima i terapeutima (PG), pojavila se u kući Hülsmannovih liječnička komisija. Sastojala se od vodećih ljudi grada: upravitelja bolnica u Bielefeldu, profesora dr. Wolfa; upravitelja zdravstvenih ustanova Bethela, profesora dr. Schorscha i medicinskog savjetnika dr. Rainera iz Bielefelda. Bili su nadalje prisutni i vrhovni upravitelj Meister te vrhovni intendant Kunst. Kunst i Wolf trudili su se biti objektivni. Dr. Rainer je bio potpuno odbojan. Objasnio je: "Moja gospodo! Sve što vam je ovdje pokazano, nije medicinskoj znanosti nepoznato. Takve slučajeve mi možemo tretirati s istim uspjehom. Ako već dolazim ovamo, želim vidjeti čudo." Učvrstio se savez između Gröningovih medicinskih protivnika i zbunjenih predstavnika vlasti. Ipak, Gröningu je ponuđeno da do 28. lipnja u svim sveučilišnim klinikama Britanske zone Njemačke kao i u gradskoj bolnici Bielefelda ili klinici u Bethelu, po dogovoru s glavnim liječnicima, dokaže svoju iscjeliteljsku sposobnost na slučajevima koji se mogu klinički dokazati.

Idućih dana:
Usprkos tomu što su Gröning i njegova okolina usmeno i pismeno upozorili o zabrani njegova rada i o uzaludnosti čekanja, gomile tražitelja pomoći, skupljale su se pred kućom Hülsmann. Također dolazi do iscjeljenja koja se teško mogu kontrolirati te se mogu objasniti samo Gröningovim djelovanjem na daljinu na ljude koji su čekali.

20. svibnja 1949.:
Gröning se izjašnjava spremnim da svoju iscjeliteljsku sposobnost dokaže u gradskim bolnicama u Bielefeldu, ali se na putu k prof. Wolfu vraća natrag u instinktivnom nepovjerenju prema zamkama medicinara. Pri tome je izvjesnu ulogu odigrao neki g. Klemme kojega je Gröning iscijelio. Klemme predlaže Gröningu da prekine borbu s herfordskim vlastima i umjesto toga da to raspravi s predsjednikom vlade, Drakeom, u Detmoldu, kojega je Klemme dobro poznavao.

23. svibnja 1949.:
Kontakt s Drakeom odvija se pod nesretnim okolnostima. Na nagovor nekog Egona-Arthura Schmida koji se pojavio u krugu ljudi oko Gröninga i predstavljao se kao lektor, Gröning postavlja navečer uoči posjete Drakeu tzv. "dijagnozu na daljinu" o zdravstvenom stanju Drakea. Takve Gröningove dijagnoze na daljinu su sasvim posebna stvar koja se ne može bez daljnjega protumačiti medicinskim poimanjem. (U nizu izvješća u časopisu "Revue" bit će o njima još podrobno govora). Uvjeren u Gröningovu sposobnost, Schmidt je Drakeu predočio "dijagnozu na daljinu". Ovaj u njoj otkriva nekoliko pogrešaka. Liječnik iz Detmolda, dr. Dyes, otvoreni Gröningov protivnik koji sudjeluje u raspravi, stiče nadmoć. Rekao je Gröningu da može napraviti i dokazati što god hoće, no, zabrana za obavljanje iscjelivanja neće biti povučena. (Tu će izjavu dr. Dyes osobno potvrditi suradniku časopisa "Revue" - prof. dr. Fischeru). Dyesove riječi imale su nepopravljiv utjecaj na daljnji razvoj događaja. Gröningov instinktivan osjećaj nepovjerenja prema liječnicima time se još više učvršćuje, čime je i s njegove strane, svaki razborit sastanak postao nemogućim. Dr. Dyes nije upozorio Gröninga na paragrafe o izuzecima u Zakonu o iscjeliteljima i terapeutima prema kojima se, usprkos zakonskim odredbama, u iznimnim slučajevima, mogu dodijeliti posebna odobrenja za obavljanje prakse iscjeljivanja.

24. svibnja 1949.:
Održan je razgovor između Gröninga i gradskog upravitelja Wöhrmanna, zamjenika glavnog gradskog upravitelja Meistera, koji je bio na odmoru. Pri tome je Wöhrmann, prema izjavi osam svjedoka, rekao sljedeće: To što pred kućom na Wilhelmsplatzu 7 tisuća ljudi čeka na iscjeljenje, njega ta masa ne zanima. Liječenje oboljelih je od sekundarnog značenja. Njega zanima samo iscjeljenje duša i oprost grijeha. Sve tjelesne patnje male su u odnosu na zravlje duše. Budući da Gröning na pitanje, da li se on može prihvatiti i oprosta grijehova, nije dao nikakav odgovor, njegov je sugovornik bio sasvim nezadovoljan razgovorom s njime.

7. lipnja 1949.:
Ponovni posjet liječničke komisije Gröningu, u kojoj su tom prigodom bili i Wöhrmann i medicinski savjetnik dr. Siebert. Rasprava traje 5 sati. Ustrajanje na zabrani svake iscjeliteljske djelatnosti. Produžetak roka za žalbu do 28. srpnja. Gröningu se još jednom nudi da svoju iscjeliteljsku sposobnost dokaže na klinikama i bolnicama. Međutim, do toga nije došlo zbog dubokog nepovjerenja. (Prof. dr. Fischer je poslije, kao opunomoćenik -časopisa "Revue", tvrdio da to nepovjerenje nije bilo neopravdano.)

18./19. lipnja 1949.:
Kako bi umirio tisuće bolesnih koji su na Wilhelmsplatzu čekali Gröninga, Wöhrmann se osjetio primoranim privremeno ublažiti zabranu iscjeljenja.

20. lipnja 1949.:
Demostracija ljudi koji su čekali na iscjeljenje ispred gradske vijećnice i stana Wöhrmannovih. Policija je bespomoćna.

21. lipnja 1949.:
Ponovljeno ublažavanje zabrane.

24. lipnja 1949.:
Vraća se glavni gradski upravitelj Meister i potvrđuje zabranu. Ponovne demostracije. Odnosi se sve kobnije zapliću.

25. lipnja 1949.:
Na poziv veletrgovca Westphala iz Hamburga, kojemu je Gröning ublažio astmatične tegobe, Gröning kreće za Hamburg. Nada se da će tamo moći nastaviti svoj iscjeliteljski rad. Međutim, pokazalo se da je to i u Hamburgu bilo nemoguće.

29. lipnja 1949.:
Gröning napušta Hamburg i odlazi u nepoznatom smjeru. Prate ga Hülsmann i njegova žena. Javnost i policija mu gube svaki trag.


Legenda:

Bolesnici koje je tretirao Gröning, a koje je potražio prof. dr. Fischer prije svog osobnog susreta s Gröningom.Bolesnici koje je tretirao Gröning, a koje je potražio prof. dr. Fischer prije svog osobnog susreta s Gröningom.

  1. Bubrežni bolesnik gospodin Klüglich iz Bielefelda koji je živio u stalnim strahu od operacija. Naše izvješće opisuje u kojem ga je stanju našao prof. Fischer – istražitelj po nalogu časopisa "Revue" – tjednima nakon Gröningova tretmana.
  2. Kćerkica hamburške obitelji Mendt pokazala je prof. Fischeru da se Gröningov – učinak može iskoristiti u medicini. Gröning je pozitivno psihoterapeutski djelovao na spinalnu dječju paralizu.
  3. Gospođa Wehmayer. Kad ju je posjetio i kad je čuo o njenim boravcima u bolnici i o doživljaju njenog supruga (vidi izvješće), prof. Fischer je bio duboko dirnut Gröningovom sposobnošću liječenja na daljinu.
  4. Gospođica Schwerdt opisala je prof. Fischeru susret s Gröningom naveden u izvještaju, kako se pomoću kuglice od staniola vratila čovjeku kojeg voli i kako ih je oboje izliječio.
  5. Gospođa W. iz Bielefelda koja je vodila trgovinu bicikla nakon smrti svoga supruga 1946. godine. Prof. Fischer razgovara s liječnicom koja je prije Gröninga poduzela složen i bezizgledan tretman te gospođe.
  6. Razumni poslovni čovjek Kargesmeier iz Bad Oeynhausena kojem niti jedna operacije nije mogla odstraniti velike bolove uzrokovane neuralgijom trigeminusa. Nakon Gröningovog tretmana prof. Fischer ga je našao u dobrom zdravstvenom stanju.
  7. Uz krevet gospođe E. sjedi dr. Morters koji je liječio pacijenticu prije Gröningova djelovanja. I ovaj je slučaj dao povoda časopisu "Revue" da uvjeri liječnike sveučilišne klinike o nužnosti kliničkih ispitivanja Gröningove metode. O tome će časopis "Revue" izvještavati u sljedećem broju.

Noć velikih iscjeljenja

Noć velikih iscjeljenja

Zeitungsblitz, rujan 1949. godine: Posebno izdanje o Gröningovim uspjesima

Novine „Zeitungsblitz“ dokumentiraju događanja na Traberhofu (ergeli) u Rosenheimu u rujnu 1949. godine, gdje je na tisuće ljudi doživjelo iscjeljenja preko Brune Gröninga.U sljedećem tekstu vam donosimo objektivno i činjenično izvješće našeg posebnog izvjestitelja koji je kao predstavnik tiska 15 sati budno pratio velikog davatelja iscjeljenja B r u n u G r ö n i n g a za vrijeme pokušaja iscjeljenja tisuća ljudi na Traberhofu 27. i 28. rujna.

Prva iscjeljenja tog dana

Naš izvjestitelj javlja: Mnogi tražitelji pomoći koji su u podne u zboru dozivali "svoga Gröninga", imali su već prije podne veliku sreću, jer se on u kratkom govoru obratio mnogim posjetiocima, Ali o tome ne želim izvještavati, već želim nešto reći o vlastitom doživljaju, o jedinstvenim i nezaboravnim satima provedenim kasno popodne i navečer:

Svuda uokolo osjeća se naročita napetost u zraku. Iz nekih posebnih razloga mnogi su bolesnici i znatiželjnici došli danas, u subotu u vrt pred Traberhof. Napetost je rasla iz sata u sat kada se saznalo da će gospodin Gröning danas navečer još jednom govoriti nazočnima. Već su filmske kamere postavljene na balkon, prostor za posjetitelje i parkiralište je spreman i pristiže sve više ljudi.

U međuvremenu sam se informirao o najnovijim uspješnim iscjeljenjima, jer sam smatrao da sam dužan čitateljima i krugu oko Gröninga objaviti tu trijeznu reportažu bez senzacionalističkih detalja.

Tada mi je gospođa Würstl iz Rosenheima, Münchnerstrasse 42 vjerodostojno ispričala da se do danas u podne, zbog svoje nepokretnosti, nije mogla prignuti, niti podizati noge s tla. Nakon Gröningovog govora ona je ustala i prvi put se bez tuđe pomoći uputila sva radosna svome mužu ususret, te se mogla saginjati kao svaki drugi zdrav čovjek.

Gospođa iz Endorfa i gospodin Haas iz Münchena ustali su iz kolica. Vidjeli smo ih još dok su ležali, a sada su pokušavali napraviti prve korake.

Sjeo sam za stol s jednim poznanikom i njegovom ženom, filmskom glumicom Karin Lembeck iz München-Laima koju su ovdje poznavali svi „stalni gosti“. Bila je markantna brineta. Ispričala mi je o iscjeljenju ukočenog živca u lijevom ramenu, od čega je već mjesecima patila. To se dogodilo ujutro oko deset sati, nakon telefonskog razgovora s Gröningom. Bilo je to iscjeljenje na daljinu. U trenutku dolaska na Traberhof, Gröningov "energetski krug" bio je trenutačno i tako iznenadno djelotvoran da su gospođu L. preplavili topli i hladni valovi, i ona je povikala: "Za Boga dragoga, što mi se dogodilo s rukom? Više ne osjećam ruku!" - i takvom "izgubljenom" i ukočenom rukom koju prije nije mogla podignuti ni do visine stola, nesvjesno se pogladila po licu, a poslije nekoliko trenutaka potpuno slobodna, dohvatila je svoj veliki ljetni šešir. Tada je, sva sretnai i uplakana zbog jakih unutarnjih osjećaja, izrazila zahvalnost kroz suze koje su zamijenile sve riječi. Tek joj je nakon nekoliko sati bilo moguće, srcem prepunim zahvalnosti, stisnuti ruku gospodinu Gröningu. No veliki iscjeljitelj skromno se obranio: "Ne, zahvalnost ne pripada meni nego našem Stvoritelju koji je tamo gore i koji mi je dao snagu da jutros rano pri telefonskom razgovoru s vašim mužem sprovedem ovo iscjeljenje. Bog ga je u trenutku vašeg dolaska dovršio. Vaša vam je vjera pomogla, milostiva gospođo!"

Druga dama, gospođa Wagner iz München – Laima, iz iste četvrti Lembeck, koja već četiri godine ima emboliju mozga, međutim, uz prilično poboljšanje ukočenih živaca lijeve strane, primila je u vrtu "daljinski usmjerenu pomoć", jer joj je Gröning odozgo s balkona uputio iscjeljujuću snagu. Napregnuto smo pratili djelovanje te snage, ali dama, u općoj vrevi, nije mogla doći do potrebne koncentracije. Iz istog je razloga propao i daljnji pokušaj koji je, nakon obrade na daljinu, ponovljen u noćnim satima izravno s velikim majstorom licem u lice. Pokušaj nije dao zadovoljavajući rezultat, jer su unutarnja spremnost kao i koncentracija svijesti te osobe odmah nakon tretmana na daljinu bile onemogućene.

Ovdje, kao i u dva daljnja slučaja, iznijet je eklatantan primjer kako je ponovljeni pokušaj u privatnim prostorijama gospodina Gröninga, pod pretpostavkom da je telepatska obrada promašila djelovanje, bio samo znak nepovjerenja prema velikom posredniku iscjeljenja.

Iznedada je došao taj trenutak. Sada je 19.30 sati, a na stotine ljudi stoji stisnuti jedni uz druge. Na ravnicu polako padaju večernje sjene. Konji su već davno pušteni s uzda, a naši veličanstveni brijegovi zlate se pod večernjim suncem. Napetost postaje sve veća, čak nepodnošljiva. Tada se Gröning kratko pojavljuje na balkonu i moli za nekoliko minuta strpljenja kako bi se u miru namjestio (Einstellen) za mnogobrojne ljude, te ih zamoli da se također i oni koncentriraju. Gospodin S. iz njegova kruga suradnika zahtijeva da bolesni pristupe naprijed u vidno polje govornika te im tiho daje upute kako da se ponašaju: Ruke postaviti na koljena i dlanove okrenuti prema gore, otvoriti se prema govorniku, misli odvojiti od bolesti - tako glase njegovi savjeti. Upravo to napregnuto i tiho iščekivanje, ta unutarnja duhovna priprema za trenutke kada će početi djelovati Gröningova iscjeljujuća snaga, donosi najveći mogući uspjeh iscjeljenja. Gotovo da nema ni šapata među ljudima. Nemoguće je prikazati stanje i osjećaje koji vladaju u masi, to povjerenje, atmosferu punu strepnje u kojoj ti jadni, napaćeni ljudi sa svim svojim vidljivim i nevidljivim opterećenjima, s više ili manje čvrstom voljom, čekaju na trenutak svog iscjeljenja.

Prošlo je 15 minuta za vrijeme kojih su se tehničari pripremali za snimanje dokumentarnog filma, čija se radnja, po mom mišljenju, može samo jednom doživjeti. Tako je bilo i to čekanje, ispunjeno energijom, u kome čovjek može čuti svoje srce kako kuca, a i srce svoga bližnjega. Jedan Gröningov suradnik je u međuvremenu ispitivao pojedince od kuda su došli. Bila su spomenuta sva imena pokrajina, manjih i većih mjesta u Njemačkoj. Ljudi su došli iz Allgäua, iz Schwabenländlea, iz Kölna i Frankfurta, iz Gornje i Donje Bavarske, s Bodenskog jezera i iz Waterkanta, bilo ih je čak iz Berlina i, naravno, bilo je mnogo domaćih ljudi. Posebna radost se nešto kasnije osjetila kod gospodina Gröninga, kada je među masom susreo starog ratnog druga s kojim je bio u Kareliji i u Finskoj i s kojim je morao dijeliti zlu sudbinu u ruskom zatočeništvu. Mnoštvo je još jednom zamoljeno da ni u kojem slučaju ništa ne pita Gröninga te da se u potpunosti usmjeri na ono što bude govorio gospodin Gröning.

Gröning govori prisutnima

Sumrak je sada u potpunosti nastupio. Sa svih strana pale se halogene svjetiljke, kamere se počinju tiho vrtjeti. Svi su glasovi potpuno utihnuli, a pogledi se usmjeruju prema balkonu na kome se točno u 20.15 sati pojavio gospodin Gröning u pratnji svojih domaćina, suradnika i iscijeljenih. Slijede minute najdublje tišine u kojima veliki pomagatelj čovječanstva sklapa ruke i pogled upire prema nebu. Tada u potpunosti uspostavlja kontakt sa svojim vjernim tražiteljima pomoći tako što gleda u uzbuđeno lice svakog pojedinca.

Gröning sada započinje govoriti onim toplim, simpatičnim glasom, jednostavnim riječima koje su ispunjene dubokom vjerom i koje su se urezivale u srca prisutnih:

"Dragi moji tražitelji iscjeljenja! Kao svakog dana tako je i danas ovamo došlo mnogo bijednih i napaćenih ljudi koji traže iscjeljenje i koji će ga i naći. Ali postoje i takvi koje je ovamo dovela čista znatiželja, pojedinci koji i sami znaju da su skeptični. To ja u potpunosti osjećam i molim ih da potisnu sve takve misli te da se najprije uvjere u činjenice. Ovdje se ne radi o vizualnim efektima niti o jeftinoj predstavi o čudima. Ovo su preozbiljni trenuci, a i patnje ovih ljudi koji stoje oko mene su prevelike.

Nikoga nisam ovamo pozvao, upravo suprotno, ja sam vas sve zamolio da dočekate dan kada će vam u drugim, sređenim prilikama, biti dodijeljena pomoć. Onaj tko meni ne vjeruje, taj više ne treba ni doći!

Znam da mnogi od vas u ovom trenutku idu ususret iscjeljenju! Namjeravam ostati ovdje u Gornjoj Bavarskoj i molim da se strpite dok mi ne bude dopušteno da smijem obavljati javna iscjeljenja i dok mi ne budu za tu namjenu pripremljeni iscjeliteljski centri. Pravo na iscjeljenje ima samo onaj koji u sebi nosi vjeru u Boga. Nažalost, ima ljudi koji su već odavno izgubili tu vjeru ili koji su je odvukli u prljavštinu.

Dajem vam do znanja: Jedini liječnik, liječnik svih ljudi jest i ostaje naš gospodin Bog! Samo nam on može pomoći. On, međutim, pomaže samo vjernicima koji su spremni odbaciti od sebe svoje stare patnje. Vi ne trebate vjerovati malom Gröningu, ali morate imati povjerenja u mene. Ja ne želim vašu zahvalnost, ona isključivo pripada Bogu - ja činim samo ono što mi je dužnost!

Budući da niste dovoljno upućeni, dajem vam do znanja da kod kuće možete ostaviti strah i novac, ali da vaše bolesti i mnogo vremena uvijek donesete sa sobom kako bih vam ih mogao oduzeti. Svi trebate biti ljudi jedni prema drugima; ne zlobni, ne licemjerni, nikada ne radite loše drugima i nikada ne budite zavidni. Najbolji i najveći poklon u ovom zemaljskom životu nije bogatstvo, nije novac, nego zdravlje koje ima veću vrijednost od najvećeg dobra na zemlji. Od mojih suradnika ste već čuli kako se trebate ponašati kako biste na sebi osjetili najveće djelovanje iscjeljujuće snage. Ne želim ovdje obavljati javna iscjeljenja! Najprije moram pouzdano znati, smijem li javno pomagati. Ipak, do sada je uvijek bilo tako, da su ljudi koji su se nalazili u mojoj blizini, već samim time postali zdravima. Ne trebate mi nabrajati vaše patnje, u potpunosti gledam kroz sve vas i znam sve o vama!"

Gospodin Gröning je na nekoliko jednostavnih primjera pokazao snagu svojeg utjecaja i djelovanja, koja je kroz dovikivanje našla svoju potvrdu, te je onda nastavio: "Svatko je primio to što je želio imati, ali ipak samo o n a j koji se osjećao spojenim sa svojim Gospodinom Bogom. Želim odavde kao početnoj stanici, ako mi uspije, osnovati više iscjeljujućih centara u suradnji s liječnicima, kako bih pomogao svima vama. Svima onima koji dolaze k meni zbog bolesti svojih bližnjih poručujem: 'Ja sam već kod njih!' Kada dođete kući, utvrdit ćete da oboljeli nisu više onakvi kakve ste ih ostavili!" Dugo ustrajno aplaudiranje bila je zahvala ovom nesebičnom čovjeku za njegove riječi.

Dva predstavnika vlasti su za Gröninga

DTada je potpuno neočekivano i spontano počeo iz pozadine govoriti predsjednik Münchenske policije Pitzer: "Dragi moji Rosenheimeri! Govorim vam o mom današnjem vlastitom doživljaju. Došao sam ovdje u, prvom redu, kao bolestan čovjek, ali također i u svojstvu promatrača i činovnika pokrajine Bavarske. U svom životu nisam još nikada, ni od najčuvenijih profesora, dobio u nekoliko trenutaka takvu prvorazrednu dijagnozu kao od Brune Gröninga, a da nije dodirnuo moje tijelo. Osobno čvrsto vjerujem u moje iscjeljenje i prenijet ću do najvišeg mjesta u vladi odgovornost za ovo što se ovdje događa, odgovaralo to nekim ljudima ili ne, znate već na koga mislim. Odlučujuće je ovdje da se pomaže bolesnima. Već više od četiri godine sam dan i noć u službi i pri tom sam zadobio teško opterećenje za čije iscjeljenje sam već uzaludno žrtvovao pola svog imetka. Govorim u svoje i u ime sviju vas - i potrebno je da se čuje svuda, jer moram ostati zdrav za sve čestite ljude. Zahvaljujem vam gospodine Gröning za Vašu pomoć. Neka Vam Gospodin Bog da snagu kako biste mogli pomoći svim ljudima koji Vam dolaze s jakom vjerom i s otvorenim srcima.

Vjerujte i nadalje u umijeće iscjeljivanja gospodina Gröninga i pomozite svi da prevladamo preostale teškoće. Moj prijatelj u Pokrajinskoj skupštini pobrinut će se da jednog dana, možda već uskoro, gospodin Gröning dobije dozvolu za iscjeljivanje."

Nakon toga riječ je uzeo zastupnik CSU-a u Pokrajinskoj skupštine, gospodin Hagn: "Zapravo nisam htio govoriti, jer sam bio skeptičan prema mogućnostima gospodina Gröninga te sam se želio osobno uvjeriti u to što se ovdje događa. Danas sam ovdje doživio toliko dirljivih stvari da mi nedostaju riječi kako bih sve opisao. Više vam ništa ne mogu reći. Samo vas sve molim da vjerujete u misiju gospodina Gröninga!" Uzbuđena masa ponovno je žestoko aplaudirala.


Noćna iscjeljenja na Traberhofu

Gröning se sada s balkona pozabavio s nekoliko teških i nadasve žaljenja vrijednih slučajeva oduzetosti.

Gospođa Monika Baumgärtner iz Bad Aiblinga, koja je već danima čekala na Traberhofu i koja je prije tri godine zbog pada zadobila tešku povredu kičme te imala od tada potpuno oduzeti donji dio tijela, našla se u krugu onih s najtežim opterećenjima te je uz nadljudske napore i užasno znojenje uspjela, po prvi puta u posljednjih nekoliko godina, iako nakratko, stati na svoje noge. - Gröning sada zahtijeva da i drugi oduzeti bolesnici pokrenu ili saviju svoje bolesne udove. Mogao sam se samo uz veliki trud probiti do gospodina Georga Aignera, invalida iz Rosenheim-Thallerbräua, koji mi je, blistajući od sreće, pokazivao kako može uz glasno škljocanje kostiju savijati svoje isušene zglobove te s ponosom postavljati svoju lijevu petu na desno koljeno i obrnuto. To je za skeptične osobe bio drugi slučaj u koji su se svi prisutni mogli uvjeriti. Konačno, kod pekara iz Bad Aiblinga, nestali su se u nekoliko minuta dugogodišnji živčani napadaji (šokovi). Zaostale su samo manje posljedice za koje mu je Gröning obećao da će mu ih također u nekoliko tjedana oduzeti.

Gröning sada ponovno počinje govoriti začuđenoj masi: "Ako je kod vaših poznanika i rođaka kod kuće nastupilo poboljšanje, obavijestite me što prije s naznakom današnjeg datuma, kako bih točno znao koliko se iscjeljenja danas dogodilo. Želim vam svima laku noć i potpuno ozdravljenje u Božje ime."

Nakon toga se veliki davatelj iscjeljenja povukao sa svojim suradnicima u stan kako bi tu, bez ikakve stanke od ranih jutarnjih sati, pred liječnicima i tiskom i dalje s uspjehom dokazivao na određenim slučajevima svoju iscjeljujuću vještinu.

Dok sam se dosad, kako bih imao što bliži kontakt s bolesnima, samo kod njih zadržavao, sada sam mogao, na poziv obitelji Hawart, izravno prisustvovati iscjeljenju najtežih slučajeva. Morao sam proći pored dugog reda onih koji su čekali u predsoblju kako bih ušao u privatnu prostoriju gdje su bili i ostali. Već se kod ulaska nisam, usprkos svoj objektivnosti, mogao oduprijeti fluidu koji me obuzimao. Tada mi je Gospodin Gröning prišao i čvrsto stisnuo ruku. Jedan sam trenutak imao osjećaj da njegov čvrsti i nadasve prijeteljski pogled prolazi kroz mene. Njegove prve, meni upućene riječi svjedočile su o velikom razočaranju koje je već doživio u kontaktu s tiskom.

Tijekom nekoliko zanimljivih i vidljivo uspješnih obrada dječije paralize, bio je oko ponoći u egzotično opremljenom zimskom vrtu, pripremljen jedan kružni prostor. Pod svjetlom četiriju halogenih svjetiljki sakupile su se 24 osobe među kojima je bio liječnik koji je obrađivao slučaj dvaju pacijenata, gospodin Dr. Meyer, bolničar iz Bad Tölza, nadalje jedna liječnica, jedan student medicine, te prateće osoblje pacijenata koji nisu bili sposobni hodati. Kiša je neprestano padala po staklenom krovu zimskog vrta, a tri filmska operatera podešavala su svoje objektive prema pacijentima. Svaki pojedini slučaj snimao se prije, za vrijeme i nakon obrade, za dokumentarni film, kako bi se sve moglo točno prenijeti širokim masama. Gröning se kao i uvijek, pripremao u sporednoj prostoriji za obradu pacijenata. Njegov pomoćnik, gospodin Schmidt pojavio se i zamolio prisutne da se duhovno i fizički koncentriraju na predstojeće pokušaje iscjeljenja. Pri tome je - očito kao Gröningov medij - dao začuđujuće priopćenje, i to da se među prisutnima nalazi jedan gospodin koji u nutrini treba promijeniti svoju neosnovanu sumnju ili u protivnom napustiti prostoriju kako ne bi slučajno prekinuo psihološku povezanost s tražiteljima pomoći. – Ipak, nitko nije izišao iz prostorije.

Tada se na vratima pojavio Gröning i zamolio prisutne da se koncentriraju samo na svoje tijelo i na ono što se u njemu zbiva. Gröning je stupio u sredinu i najprije se intenzivno pozabavio gospođom Baumgärtner iz Bad Aiblinga koja mu se sada još jedanput predstavila. Nastupila je tišina puna očekivanja. Filmske kamere počele su naizmjenično zujati. Gröning se iznenada okrenuo i upitao pacijenticu: "I što sada osjećate?" Odgovor je uglavnom bio: bockanje u stopalima, zatezanje u listovima, probadajuća bol u području bubrega, odnosno mjehuru, žestoko kruljenje u crijevima, pritisak u predjelu želuca, ili, za sve prisutne jasno vidljivo jako podrhtavanje cijelog tijela pacijentice. Takvi ili slični simptomi pri obradi javljaju se kod gotovo svih pacijenata. Majstor je točno u centimetar fiksirao očima oboljelo mjesto koje je prouzročilo oduzetost pacijentice. Dopustio joj je da tri puta duboko udahne. Pacijentica je iznenada kriknula: "Prošlo je!" Gröning je, okrenut od nje tako da ga ona ne vidi, začuđujuće jasno prstima demonstrirao liječnicima kako se bez operativnog zahvata određeni živac može odvojiti i opet ponovo spojiti, pri čemu pacientica osjeća sve bolove operacije. Pri daljnjoj obradi pacijentica se počela osjećati "laganom", gotovo više nije osjećala svoje tijelo. Pokazivala je porast euforičnih osjećaja, teturajući je podigla lijevu ruku, poduprla se o štaku i napravila svoj drugi pokušaj da stoji: "Ona će uskoro ponovno hodati!" - glasila je Gröningova dijagnoza.

Iscjeljivanje težih slučajeva

Osmogodišnja djevojčica Evelyn Gschwind iz Münchena koja je još prije više godina gotovo oslijepila zbog teških oštećenja rožnjače i s već pet pretrpljenih operacija, progledala je ponovno nakon uzastopne obrade već istoga dana. Sada može vidjeti bez naočala bolje nego ikada prije; na primjer, mogla je vidjeti vlak u prolazu na udaljenosti oko 500 metara. Gröning je maloj Evelyn odstranio navedeni veo ispred lijevog oka tako da je ona, na njegovu naredbu, naizmjenično stavljala i odmicala svoju lijevu ruku ispred očne šupljine. Nakon toga je slobodno mogla navesti svaku pojedinost u prostoriji.

Gröning je zatražio da tri gospodina iz pratnje pacijentica izađu na balkon, jer odvlače pažnju svojih štičenica. Usput Bruno dijeli kuglice od staniola iz praznih kutija od cigareta koje je vlastitom rukom oblikovao stiskanjem i koje očito sadrže pohranjenu magnetsku snagu. Bile su toliko tražene, da su se već pojavile i na crnom tržištu u Münchenu i tamo, naravno, prodavale kao loše, lažne kopije. Ti "prenosioci snage" trebaju na daljinu održavati kontakt Gröninga s pacijentom te olakšati neophodno potrebnu koncentraciju za daljinsko djelovanje.

U međuvremenu počinje s istoka dan već svitatii, a naš veliki majstor još uvijek ne pokazuje znakove umora. Snagu svoje izdržljivosti očito prenosi na svoje posjetitelje, jer nitko od njih ne želi napustiti to "čudotvorno mjesto". Izraz "spavanje" za Gröninga je strana riječ. Brzi pokret ruke od čela preko svoje markantne lubanje prema vratu, oduzima mu i najmanji trag umora. U njegovoj ruci neprestano svjetluca cigareta, a njegova se hrana sastoji samo od povremenog konzumiranja malih porcija.

Sada su ga ponovno pozvali k jednom teškom slučaju u stražnji dio dvorišta, gdje je već danima na Gröninga, kao na zadnju nadu, čekao 35-godišnji gospodin Fischhaber iz Bad Tölza. Gospodin F. je zbog nesreće na bobu i motoru – bobu, ostao djelomično nepokretan i situacija se od svibnja 1949. godine neprestano pogoršavala. Tri stručna liječnička nalaza najpoznatijih profesora iz Münchena kolebala su između trovanja benzinom, oštećenja kičme, oteklina na glavnom živčanom snopu, a najnovija tvrdnja liječnika koji ga je danas doveo kod Gröninga, bila je, da se radi o povredi međumoždanog prostora. Gospodin F. je već prije dva mjeseca posjetio Gröninga u Herfordu gdje mu je on obećao iscjeljenje. Dok je nakon posjete u Herfordu u potpunosti nestalo opterećenje na bubrezima, uzrokovano dugogodišnjim uzimanjem lijekova, kod drugih opterećenja uspjeh je izostao. Pripremu za ovu jutarnju konzultaciju obavio je Gröning još u večernjim satima slanjem daljinske energije preko svog medija, tijekom koje je gospodin F. osjetio snažna bockanja u lijevoj ruci i u listu na lijevoj nozi kao i zatezanje u mišićima u prednjem dijelu stopala.

Kao razlog za dosadašnji izostanak vidljivog iscjeljenja ili poboljšanja, gospodin Gröning je naveo vidovito objašnjenje koje je izazvalo veliku pažnju prisutnih: "Čuvajte se jednog prijateljskog bračnog para, koji vam nisu skloni. Žena ima crnu kosu, muškarac tamnoplavu, s kosom na razdjeljak, otprilike 1,70 m visok. Taj čovjek će - ako točno želite znati - dva dana nakon vašeg povratka kući, oko 6.00 sati navečer, ući u vašu kuću. Vi će te ga prepoznati tako što će on - još prije nego zatvori vrata - obrisati nos bijelom maramicom. Taj čovjek do danas spriječava Vaše iscjeljenje kroz mene, jer se već o tome javno negativno izjasnio. Ta osoba stoji između mene i Vas te neprestano prekida neophodni kontakt. Klonite se tog čovjeka i u kratkom vremenu ćete postati zdravim."

Iscjeljiteljeve posljednje riječi koje mi je uputio na putu kući i koje su upućivale na njegov budući rad, bile su: "Želim svoje pacijente iscijeliti u nekoliko minuta sljedećim riječima: POZDRAV BOGU! VI STE BILI BOLESNI! DOVIĐENJA!"

A. Stecher

Napomena Redakcije

To je bio izvještaj našeg dopisnika koji objavljujemo bez navođenja našeg stajališta. Naši čitaoci mogu na temelju prikazivanja stvarnih činjenica sami donijeti sud o mogućnostima Gröningova "umijeća iscjeljivanja" kao i o tome da li je potrebno da mu nadležno državno ministarstvo hitno izda odobrenje kao "Liječniku za liječenja prirodnim putem", u interesu mnogih oboljelih i invalidnih osoba.

Kako Gröning namjerava privremeno i dalje ostati na Traberhofu kod Rosenheima, objavljivat ćemo u dogledno vrijeme daljnja "Posebna izdanja".

Nismo u mogućnosti proslijeđivati pisma ili druge obavjesti gospodinu Gröningu. Naravno svatko zainteresiran može pismo (bez fotografija), ili neku drugu obavijest uputiti na njegovu adresu: Gospodin Bruno Gröning, Rosenheim-Land, Traberhof. Druge su adrese, koje možda kolaju na crnom tržištu, pogrešne. Gospodin Gröning je zamolio da se uzdržite od posjeta dok ne dobije službeno odobrenje od nadležnih vlasti.

Bruno Gröning - Njegova riječ izgoni bolest

Bruno Gröning - Njegova riječ izgoni bolest

Das Neue Blatt, 9.5.1957

Das Neue Blatt: Dr. Horst Mann über Bruno Gröning

izvještaj dr. Horsta Manna

Prije svega se mora jasno reći da se ovdje ne radi o osobi Brune Gröninga. "Das Neue Blatt" (Novi list) neće se pridružiti zboru onih koji ga oduševljeno hvale kao iscjelitelja, ili ga optužuju kao šarlatana. Naš je zadatak istražiti iscjeljenja Brune Gröninga kritički i nepristrano, vođeni samo iskrenim nastojanjem da napokon dokučimo istinu. Jer, svi ljudi koji pate, imaju pravo znati tu istinu.



"Das Neue Blatt" time otvara uzbudljivo poglavlje naše neposredne sadašnjice. Jer, ovo su činjenice:

  1. Već više od deset godina Bruno Gröning postiže iscjeljenja koja se mogu dokazati. Njihov se broj ne može lako procijeniti. Ima ih na tisuće.
  2. Taj je čovjek već više puta stajao pred sudom zbog svoje metode. Morali su ga osloboditi krivnje. On još i sad očekuje s pouzdanjem novi, vrlo prijeporan sudski proces.
  3. Diljem Njemačke postoje udruženja Brune Gröninga. Njihovi članovi pokazuju puno poštovanje prema tom čovjeku koji im nije dao samo iscjeljenje, već i duševni oslonac.

"Das Neue Blatt" razgovarao je s tim ljudima. Kritički smo preispitali uspješna iscjeljenja. Pitali smo liječnike i znanstvenike te smo razgovarali i sa samim Brunom Gröningom. Srdačno i dobrovoljno nam je stavio na raspolaganje materijal koji do sada nije nikome bio dostupan.

Bilo je to 27. studenog 1953. godie u malom selu Ostenfeldu, 14 km istočno od Husuma: Teška napetost ležala je nad prostorom seoske gostionice. Ta je napetost poput željeznih štipaljki ščepala srca ljudi koji su sjedili zbijeni na klupama i redovima stolica. Bilo ih je oko stotinu, a možda i stopedeset.

Došli su iz Ostenfelda i okolnih sela između Rendsburga i Schleswiga, Husuma i Kappelna. Vijest se brzo proširila: Bruno Gröning je tu! Opet će iscjeljivati bolesne. Možda bi mogao pomoći i meni, ili mom ocu s njegovim gihtom, ili djetetu koje je tako slabo, na što liječnik samo sliježe ramenima. Možda su tako razmišljali ljudi, koji su se te večeri tu sakupili.

Mutno svjetlo s mukom je prodiralo u prostor. Padalo je na lica puna iščekivanja i vjere. No, odražavalo se također i u očima skeptika i znatiželjnika. Oni nisu očekivali ništa osobito. Htjeli su samo biti tu, da bi kasnije imali o čemu razgovarati u dugim zimskim večerima te, 1954. godine, jer je u tim selima bilo tako malo događanja. Razgovori su se uvijek vrtjeli oko istih tema: vrijeme, žetva, stoka i - bolest. A, svatko se mogao razboliti, možda Gröning može pokazati izlaz …

Žamor glasova odbijao se o strop prepunog prostora i probijao se kroz veo dima. Neki su držali ruke sklopljene, kao da se mole. Drugi su sipali viceve kako bi se oslobodili unutarnje napetosti, a neki su se starali oko svojih bolesnih rođaka.

Samo je u posljednjem redu klupa bilo tiho. Tamo su donijeli teškog bolesnika. Bolovi su bili tako neumoljivi da nije mogao niti sjediti. Položili su ga na deke prostrte na podu. Ljudi su ga poznavali. Bio je to seljanin Thies Paasch iz Norbyja. Bio je svjestan svoje teške sudbine i bolova koji su ga prisiljavali da ponekad ostane tjednima u krevetu.

Iznenada je žamor zamro. Bruno Gröning je stupio u prostoriju. Djelovao je nisko, sa svojih samo 170 cm visine, nježan, dok je brzim koracima došao na ravni podij. Odjeća mu je bila onakva kakvu su ljudi vidjeli na njegovim slikama. Upadljivi su bili samo njegova snažna glava s valovitim čuperkom i velike blistave oči koje su gorjele na blijedom, mršavom licu.

A tada je bilo sasvim drukčije nego što su očekivali oni koji su ovamo došli iz radoznalosti ili želje za senzacijom. "Dragi moji prijatelji!" Te je riječi Gröning uputio prisutnima. Glas mu je bio blag i melodičan, bez dramatike i patosa. Taj glas nije govorio o iscjeljenjima, o čudima koja je izvršio, niti se hvalio niti nazivao Mesijom koji se vratio da donese spas onima koji sumnjaju. Gröning je govorio o vjerovanju i njegovoj snazi. Rekao je sve to jednostavnim riječima koje je svatko razumio i mogao prihvatiti. Govorio je slikovito i navodio usporedbe, no bez kričavih boja i pretjeranih zgoda.

Gröning je govorio skoro čitav sat. Nitko nije gledao na sat niti se osjećao zanemarenim. Tada se Gröning obratio slušateljima pojedinačno. Pitao je "Jeste li nešto osjetili?" Lagano, bojažljivo ili radosno i potvrdno dolazili su odgovori. Neki su držali u stisnutim rukama kuglice od staniola koje su prethodno bile podijeljene i rekli da su osjetili čudnu toplinu. Drugi su govorili o drhtanju ili bolnim napadima. Neki su pak samo poričući odmahivali glavom.

Neki su htjeli ispričati povijest svoje bolesti. No, čovjek s tamnom svilenom košuljom i velikim čvorom na kravati nije uvijek bio pažljiv slušatelj. Ponekad bi ih prekidao, gotovo osorno. "Ja ne liječim bolesti! Bolest je nered. Dođite sami sa sobom i s Bogom u red i iscjeljenje neće izostati. Dopustite da razgovaramo o nečemu dobrome. Osjećajte li se dobro u našem Krugu!"

Tako sam susreo ratara Thiesa Paascha u Norbyju kod Rendsburga: zdravog i punog radnog elena: 'To zahvaljujem Bruni Gröningu!' rekao je.

Tako sam susreo ratara Thiesa Paascha u Norbyju kod Rendsburga: zdravog i punog radnog elena: 'To zahvaljujem Bruni Gröningu!' rekao je.

Bruno Gröning je išao od stola do stola, od stolice do stolice. Tada se okrenuo. Jedan glas iz zadnjeg reda zaustavio je njegovo koračanje. "Nekoga ste zaboravili, gospodine Gröning!" Govorio je to gradski načelnik i službenik općine Owschlag, koji je u tom trenu ustao i pokazao na Thiesa Paascha koji je ležao iza njega, na podu.

Gröning je pristupio bolesniku, prignuo se i postavio mu isto pitanje kao i drugim slušateljima: "Jeste li osjetili nešto tijekom sastanka?" Čovjek, kojega su bolovi držali prikovanog za pod, rekao je: "Da. Iznenada mi je bilo jako vruće. Samo mi je lijeva noga do pola ostala sasvim hladna. A onda me škakljala desna šaka." Gröning je klimnuo glavom i ništa više. Bez pokreta, utjehe, upute. Brzim je koracima prešao salu.

Tada je netko od gledatelja uzviknuo: "Ustanimo i zahvalimo gospodinu Bruni Gröningu!" Čulo se struganje nogu stolica, micanje stolova. A tada se dogodila nevjerojatna stvar. Thies Paasch se podigao. Ustao je kao i svi ostali zdravi. Njegovo lice je bilo kao preporođeno. Objema je rukama odbio pomoć ljudi oko sebe. Htio je to učiniti sam. I uspio je, bez muke, bez napora, bez bola.

Stajao je uspravno i gledao naokolo, triumfalno se smješeći u iznenađena lica ljudi oko njega.Tada je sigurnim koracima prišao šanku. "Molim jedan vinjak", zahtijevao je. Uzviknuo je to glasom potresenim od iznenađenja, nade i radosti. "Jedan vinjak, gospodine gostioničaru!"

Norby, 18. travnja 1957. godine

Preda mnom leži mapa s pismima zahvale Bruni Gröningu. Sadrži 58 izvješća o bolesti ljudi koji su svi u ovom čovjeku vidjeli svog iscjelitelja i spasioca. Svi potiču iz malog okruga, iz Ostenfelda i okolnih mjesta. Izvješća obuhvaćaju vremenski period od zime 1953. do proljeća 1954. godine. Napisali su ih seljaci, domaćice, vozači motornih vozila, zidari i drugi obrtnici. Oni su također pričali o čudesnim iscjeljenjima djece.

Moj razum ne može prihvati ono što moje oči čitaju. Jednostavno, to je neshvatljivo. Ljudi nabrajaju svoje patnje koje govore o oštećenjima srca, krvotoka, reumi, proširenim venama, otvorenim ranama, glavoboljama, osipima na koži, trombozama, upalama kukova, prekomjernoj gojaznosti, uzetosti, kožnim otvrdnućima, oštećenjima meniskusa, žučnim tegobama i tuberkulozi. Tužna skala oboljenja, - koja je sva iscijelio Bruno Gröning.

Zastajem zapanjeno. Moj pogled pada na ime Thiesa Paascha, čovjeka koji je prije skoro tri godine, nakon predavanja Brune Gröninga, iznenada ustao iscjeljen. Čitam: "Od 1944., dakle punih 10 godina, patio sam od strašnih nervnih i reumatskih bolova koje sam zadobio za vrijeme rata u Istočnoj Pruskoj. Liječili su me mnogi liječnici, lječitelji, provedene biljne kure, no sve je rezultiralo samo ublažavanjem, a ne i izlječenjem. Prošle jeseni, bolovi su bili takvi da se više nisam mogao pokrenuti. Liječnik je ustanovio oštećenje diska kralježnice i upalu živca išijasa. Ležao sam tada 4 tjedna ne osjećajući nikakvo poboljšanje te sam odlučio 27. studenoga putovati u Ostenfeld, gdje je gospodin Gröning tada bio prisutan. Budući da nisam mogao niti hodati, niti sjediti, ležao sam na podu tijekom dva sata. Kada je gospodin Gröning stupio u prostoriju, odmah sam osjetio olakšanje. Kada je gospodin Gröning završio svoj razgovor s mnoštvom od oko 200 ljudi, ustao sam te sam bio u stanju napustiti dvoranu bez štapa. Kao nekim čudom, sad sam zdrav i mogu obavljati svoj posao. Srdačne zahvale gospodinu Gröningu što sam preko njega ponovo postao posve zdrav čovjek." Thies Paasch, Norby

Što se događalo s tim čovjekom? Da li se, uistinu, spontano iscjeljenje pokazalo konačnim? Je li to stvarno bilo čudesno iscjeljenje, ili je snaga trenutka u kojem je Bruno Gröning nenadano rasplamsao vjerovanje, pobijedila izvore bolova, da bi ih onda ponovo i možda još jače, rasplamsala?

Nekoliko sati poslije sjedio sam s njim u gostinjskoj sobi njegova seoskog doma u Norbyju. Čio, veseo čovjek koji je mogao imati 40, ili 50 godina. Upravo se vratio vlakom, pa biciklom iz Husuma, gdje je završavao autoškolu.

Iskreno i otvoreno priča. Već njegova prva izjava isključuje moje pitanje o tome je li iscjeljenje trajno. "Iz dubine srca zahvalan sam gospodinu Gröningu. Njemu mogu zahvaliti za to što mi rad opet predstavlja zadovoljstvo i što sam zdrav."

Thies Paasch ima sve razloge za to. Jer, kad mi je još jednom ispričao o vremenu svojih patnji, bio sam svjestan cijele težine njegove bolesti. U to je vrijeme, nakon prvog napada bolova tijekom rata, bio sve pokušao. No, reumatizam se dalje razvijao. Došlo je i do iskrivljenja kralježnice. Liječnici su injekcijama samo ublažavali bolove.

"Tada više nisam vidio nikakav izlaz" kaže Thies Paasch. "Pretrpio sam suviše iznenadnih napada.Tada, kad sam čuo za ime Brune Gröninga, znao sam i osjećao da me samo on može spasiti. U to sam vjerovao dok su me kolima vozili u Ostenfeld i dok sam potiskivao svoje bolove."

"Jeste li u međuvremenu opet bili kod liječnika?" pitao sam preplanulog ratara, koji je ponovo bio sposoban obavljati svoj, nipošto lagan posao. Thiess Paasch se nasmijao. "Zašto bih?" odgovorio je. "Osjećam se potpuno zdravim!"

Ipak sam razgovarao i s liječnikom koji ga je dugo liječio injekcijama. "Istina je" rekao je. "Gospodin Paasch je bio bolestan. Između ostalog, imao je upalu živaca. Za ozdravljenje je morao imati snažan poticaj. Mora da mu ga je dao Gröning."

Moja je radoznalost bila probuđena. Je li to bio izuzetak, pojedinačni uspjeh? Potražio sam i druge pacijente - i doživio nova iznenađenja. O tome ću izvijestiti sljedećeg tjedna.

Dokumentarfilm

Dokumentarni film:
„Fenomen
Bruno Gröning”

kino termini u gradovima diljem svijeta

Grete Häusler-Verlag

Naklada Grete Häusler: Veliki izbor knjiga, časopisa, CD-a, DVD-a i kalendara

fwd

Znanstvenici dolaze do riječi: Zanimljivi aspekti Učenja Brune Gröninga