Veliki porast broja kroničnih bolesti koji imaju duševni uzrok

Dana 30. lipnja počeli smo prvo u Sjevernoj Vestfaliji, a onda sve do Hamburga i dalje, tražiti pacijente koje je Gröning tretiro i, prema kazivanju, iscijelio. To je bilo lakše reći nego učiniti.

Bolesnici koje je Gröning tretirao, vratili su se u svoja rodna mjesta. Nitko nije točno znao njihova imena i adrese. Gröning ih je, u pravom smislu te riječi, iscijeljivao poput lutajajućeg čudotvorca, i osim prepričavanja, bilješki u tisku, tvdrnji i glasina, ni na strani njegovih pristaša nije se mogao naći vjerodostojan materijal o njegovoj djelatnosti. Poteškoće koje su postajale sve veće, prebrodili smo kad nas je čista slučajnost dovela do susreta s jednim čovjekom u Bielefedu, koji je već prije nas pokušao sačiniti pregled stvarnih Gröningovih uspjeha.

Taj je čovjek bio okružni direktor zdravstvenog osiguranja, po imenu Lanzenrath, pametan, objektivan i širokih nazora. Uspjelo mu je probiti se do "Kruga sljedbenika", sastavljenog od vjernika ili profitera, što tada još nismo mogli procijeniti, koji se stvorio oko Gröninga i nakon njegova odlaska u Hamburg, te se djelomice zadržao u kući Hülsmannovih u Herfordu gdje je Gröning djelovao. Bio je jednako uvjeren u Gröningovu sposobnost da utječe i iscjeljuje brojna oboljenja, kao i u njegovu osobnu skromnost. No, bojao se da će "sljedbenici" Gröningove dobre osobine usmjeriti u lošem pravcu. I sam Lanzenrath bio je i prema nama isprva nepovjerljiv. Međutim, profesor Fischer je i ovdje našoj grupi otvorio vrata i nagovorio Lanzenratha da nam pruži daljnju pomoć te da nam nabroji njemu poznate slučajeve iz čijeg se točnog istraživanja mogu izvući zaključci o istinitosti fenomena Gröning. Motivi koji su Lanzenratha privukli Gröningu, bili su neobično zanimljivi. Doduše i njega je bolest, bolni problemi s bubrezima, dovela Gröningu. Od tada - a u međuvremenu su prošla dva mjeseca – bio je oslobođen od bolova. Istovremeno ga je sudbina zdravstvenih osiguranja potakla da potraži vezu s Gröningom. Ispričao nam je da njemačkim zdravstvenim osiguranjima prijeti propast, jer se suočavaju s morem kroničnih bolesti koje se jednostavno ne mogu izliječiti. Naravno, time je potvrdio nešto što je psihoterapeutima, koji su pažljivo proučavali naše doba, već bilo poznato. Drugi svjetski rat sa svim potresima koje je za sobom ostavio, uzrokovao je pravu poplavu bolesti koje su pretežno imale za uzrok duševno stanje ljudi, no očitovale su se organskim smetnjama, počevši od bolesti želuca i reumatizma, sve do izrazitih neuroza i oduzetosti. Psiholozi su za te bolesti stvorili pojam tzv. psihosomatskih bolesti. Nakon monetarne reforme mogao se statistički ustvrditi novi porast bolesti koje se nikada prije nisu javljale u tom opsegu i koje se teško mogu pripisati organskim uzrocima. Lanzenrath se zapravo nadao da će kod Gröninga naći način iscjeljenja, koji bi mogao poslužiti rasterećenju preopterećenih blagajni zdravstvenog osiguranja. Lanzenrath je točno pratio veliki broj liječenja i iscjeljenja. Doveo nas je do dvadesetak slučajeva kod kojih smo tijekom jednog tjedna pažljivim analizama i pretragama i, koliko je bilo moguće, razgovorima s lokalnim liječnicima, pokušali riješiti za nas odlućujuće pitanje: može li Gröning iscjeljivati?

Dana 8. srpnja pregledali smo rezultate pretraga tih 20 slučajeva. Među tih 20, bilo ih je 7 koji su možda bili zanimljivi i ponekad čak ponešto tajanstveni, ali nisu davali nikakvu jasnu sliku za ili protiv Gröninga. Pošto smo se prvo zabavili s tih 7 slučajeva, trećeg dana istraživanja bili smo skloni očaju. To je vrijedilo barem za nas, laike.

Stambeni ured

Tada je postojao slučaj Klüglich u Bielefeldu. Klüglich, obični namještenik, bio je tijekom rata ranjen u bubreg. Oštećeni bubreg funkcionirao je samo ograničeno. Nakon rata, jaka upala zahvatila je drugi bubreg i tako je uznapredovala da su liječnici pomišljali na operaciju. Pred nama su ležali rendgenski snimci i drugi nalazi. Prije praznika Duhova, Klüglich se, preko Lanzenratha, pismom obratio Gröningu. Gröning ga je najprije "Iscjeljivao iz daljine" i zamolio Klüglicha da pomno promatra što će se tijekom slijedećih dana događati u njegovom tijelu. Klüglich je zapazio povećanu djelatnost bubrega, mnogo jako obojenog urina, a zatim znatno olakšanje tegoba.

I njegov je liječnik utvrdio poboljšanje. Na kraju je Gröning osobno posjetio Klüglicha i poboljšanje je uznapredovalo. Klüglich je napustio krevet i počeo šetati. Međutim, u trenutku kad smo ga posjetili i dok ga je profesor Fischer pregledavao, njegovo se stanje ponovo pogoršalo. Profesor je ubrzo saznao da je Klüglich zbog svoje bolesti, od stambenog ureda dobio dodatnu sobu. Uslijed brzog širenja vijesti o njegovom "ozdravljenju", stambeni ured ga je obavijestio da mu, pod tim oklonostima, mora ponovo oduzeti sobu. Istoga je dana nastupilo pogoršanje njegova stanja. Bilo je očito da se nije radilo o simulaciji, nego o stvarnom pogoršanju koje je, bez sumnje, imalo duševni uzrok, naime strah što će mu oduzeti sobu i misaonu povezanost između posjedovanja te sobe i njegove bolesti. Nije naravno imalo smisla govoriti o tom iscjeljenju. Školska je medicina na tom slučaju mogla pokazati da je Gröning tek uspio bolesnika podići iz duboke letargije i aktivirati njegovu obrambenu snagu.Time je priznala izravnu vezu duševnog tretmana i tjelesne obrambene snage kod bolesti, no bila je u pravu kada je odbila tezu o iscjeljenju. Ostalo je, naravno, otvoreno pitanje što je Gröning mogao postići da je nastavio djelovanje.

Sjedila je za blagajnom svog dućana

Drugi je slučaj bio kod gospođe W., također u Bielefeldu. Bila je udovica i vlasnica prodavaonice bicikla. Iz naslonjača u kuhinji koja se nalazila iza radnje, vladala je radnjom i obitelji. Već 15 godina imala je poteškoće s hodanjem i vodene otekline na nogama. Funkcija srca i bubrega bila je ipak normalna. Stoga je sve upućivalo na nepreležanu reumu zglobova. Gröning je sjedio nasuprot njoj pola sata i pretskazao da će uskoro biti bolje. Od tada je mogla opet izlaziti u dvorište i osjećala se stvarno dobro. Profesor je konstatirao da su edemi bili mnogo manji. Pri pregledu, njena je liječnica također je potvrdila osjetno povlačenje otoka otkako je Gröning posjetio gđu. W. Izgleda da su se u zadnje vrijeme tegobe opet lagano povećavale. Je li to i u ovom slučaju psihičko bodrenje i oživljavanje donijelo prolazno poboljšanje, što je opet pokazalo usku vezu između duševnog stanja i bolesti, za nas nije bio dovoljno jak dokaz. Je li se tu od Gröningovog tretmana očekivao dalekosežni i konačni uspjeh? Bila je interesantna tvrdnja da je gđa. W. već godinama sjedila za blagajnom i da je zbog kompleksa prisile neprekidno čuvala blagajnu što je moglo odigrati odlučnu ulogu na poteškoće u kretanju koje su graničile s ukočenošću. Izgleda da je Gröning privremeno odstranio i taj kompleks, što je bio značajan ishod za koji bi normalnom psihoterapeutu bili potrebni dani, čak tjedni, a ne samo pola sata. No, ni taj učinak nije bio dovoljan da bi s Gröningom povezali nešto tako neobično čime bismo mogli zastupati poduzimanje velikih kliničkih eksperimenata.

Gröning joj je dao srebrenu kuglu...

Napokon se pojavio slučaj Schwerdt u Bielefeldu. Tu se radilo o dva pacijenta. O jednoj djevojci, kćeri malog činovnika, čija ju je majka ugnjetavala. Drugi je bio muškarac koji je posjedovao tvornicu i prema svoj prilici, stalno su ga nadgledali njegovi gramzivi rođaci, nasljednici. Taj muškarac i ta djevojka stupili su u vezu zbog čega je taj čovjek često zapadao u razmirice sa svojom obitelji. Djevojka je neprestano trpila prigovore majke koja nije htjela ni čuti o vezi s bogatim čovjekom, jer "od toga ne može ništa biti". Oboje, i mušarac i djevojka, konačno su izgubili hrabrost. Rastali su se. Djevojka se razboljela od neobično teške nervoze srca, koja ju je prisilila na neprestano ležanje. Muškarac je u isto vrijeme doživio nesreću i ostao ležati u krevetu, dugo nakon što je povreda bila izliječena. Čeznuo je za svojom voljenom. Da ne bi slijedio tu požudu, zapao je u bolesno stanje i zakopao se u svoj krevet. Gröning je razriješio taj slučaj. Pri prvoj posjeti djevojci, postigao je znantno poboljšanje tako da je gospođica Schwerdt mogla ustati iz kreveta. Zatim je ona posjetila Gröninga i navela mu imena drugih ljudi kojima je trebala njegova pomoć, između ostalih i tvorničarevo ime, ne izjašnjavajući se pobliže o njemu. Međutim, Gröning je naslutio stvarnu povezanost. Izvukao je iz džepa staniol iz kutije cigareta, zgužvao ga u šaci i tako napravljenu kuglicu dao djevojci s naredbom da ju drži u ruci tako dugo, dok je ne bude mogla osobno predati u ruku spomenutom čovjeku. Tad će on ozdraviti. Gospođica Schwerdt je nosila kuglicu u ruci 36 sati.

U međuvremenu, taj je čovjek preko glasina saznao za Gröningove uspjehe i njegovu uputu gospođici Schwerdt. Znatiželja ga je natjerala iz kreveta i otišao je k njoj. Prekinuta veza time je obnovljena i oboje su se opet osjećali zdravima. Na pitanje profesora Bischera, je su li se nakon toga opet redovito viđali, djevojka je objasnila: "Nažalost, da." Stvarni konflikt koji je uzrokovao cijelu nesreću, njeni stresovi zbog majke i njegovi zbog rodbine, dakle, nisu bili raščišćeni (jer je ona rekla "nažalost") i mogao je ubrzo ili poslije ponovno izazvati staro stanje.

Dojam o tom slučaju bio je također dvojak. Pa ipak, Gröning je i ovdje u vrlo kratkom vremenu otklonio patnje izazvane duševnim kompleksima, prepoznao njihovu povezanost i metodom kuglice primijenio majstorski potez kojega se ne bi postidjeli ni najbolji psihoterapeuti. Doduše, previdio je da je kompleks koji je izazvao ovu situaciju ostao i dalje prisutan. Slučaj Schwerdt bio je prvi slučaj koji je profesora Fischera počeo pridobijati za Gröninga. Pa ako se i ništa drugo neobično o Gröningu ne bi moglo naći, nije se moglo poricati da je on posjedovao iznenađujuću prirodnu nadarenost za psihoterapiju.

"Štrajk" motocikla

Nadasve čudesan bio je tzv. slučaj Wehmeyer. Wehmeyer je bio prijevoznik iz Herforda. Radišan, snažan, zdravih živaca, sasvim sigurno nesklon samozavaravanju. I on je potražio Gröninga da zamoli pomoć za svoju ženu koja je ležala na klinici u Münsteru zbog kroničnog bolesnog stanja koje nije bilo moguće detaljno utvrditi. Pri tome mu je Gröning objasnio: "Vaša će žena izraziti želju da u određeno vrijeme dođe kući. Međutim, vi se prije toga ne smijete tamo odvesti i svoju ženu nagovarati na taj povratak kući." Kao što smo rekli, Wehmeyer je bio čovjek koji niti je vjerovao u vidovnjaštvo niti je dopoštao da mu se nešto naređuje. Tako je on, unatoč Gröningovim uputama, sjeo na motor i uputio se u Münster k svojoj ženi. Pri tome se zbio čudan događaj koji jednostavno nije mogao riješiti. Putem je motocikl prestao raditi. U Bielefeldu se s motociklom uputio u radionicu. Majstor je pregledao motocikl uzduž i poprijeko. Motor je bio potpuno ispravan. Morao je voziti. Mehaničar je zamijenio svjećice, učinio sve moguće i nije mogao shvatiti zašto motocikl ne radi. Rekao je da je najbolje da se gospodin Wehmeyer vrati kući. Wehmeyer je stvarno krenuo natrag kući. U tom trenu, kada je skrenuo natrag prema Herfordu, motocikl je proradio kao da mu nikad ništa nije nedostajalo. Sav sretan, Wehmeyer se okrenuo. Istog je trena motocikl stao. Nije htio voziti u smeru Münstera.

Još uvijek zbunjen tim sablasnim događajem, Wehmeyer je neko vrijeme iza toga krenuo vlakom za Münster. Kad je stigao, njegova je žena doista sasvim spontano izrazila želju da odmah ide kući. Osjećala se znantno bolje te njen sobni liječnik izjavio da je gotov s njenim liječenjem.

Vruća struja
Neobičan početni uspjeh

Petog dana našeg istraživanja doživjeli smo prvo, zaista veliko iznenađenje. I, od tog dana nadalje, uslijedilo je iznenađenje za iznenađenjem, da bi na kraju došlo do događaja koji se, bez pretjerivanja, može nazvati senzacijom.

Otputovali smo u Hamburg, jer je Lanzenrath tamo poznavao jedan slučaj koji se njemu činio naročito upečatljivim. Osim toga, taj su slučaj liječnici dobro promotrili. Radilo se o kćerkici nekog g. Mendta koji je u Hamburgu držao radionicu za popravak automobila. Dijete je imalo spinalnu dječju paralizu, ali se i zadržala uzetost nogu.

je postojala tocna, brižljivo razradena povijest bolesti s jasnom dijagnozom. Gröning je tretirao dijete svojom uobicajenom metodom, mirno sjedeci nasuprot djetetu, polaganim pitanjima kako se tjelesno osjeca, povremeno je lagano gladeci rukom. Tada je dao nalog da se sljedecih dana tocno bilježi sve što dijete bude osjecalo. To je bilo pažljivo provedeno i prof. Fischer je sada citao da je dijete osjecalo bolove u nogama, koji su se protezali u smjeru križa. Penjali su se i izazivali toplinu te snažan protok krvi u oduzetim nogama. Dijete je pocelo praviti pokrete za koje do tada nije bilo u stanju. Profesor Fischer pregledao je udove djeteta i otkrio da su iznenadujuce dobro prokrvljeni. Citav taj proces podsjecao ga je na princip „autogenog treninga“, a da do sada uopce nije uspijevalo tu metodu uspješno primijeniti kod spinalne djecje paralize. „Autogeni trening“ razvio je prof. I.H. Schulz, nekadašnji docent za psihoterapiju na sveucilištu u Jeni i u Njemackoj je o tome poducavao. Schulzove metode ustvari nisu bile ništa drugo do primjena stare, cuvene, i za svakog Europejca tajanstvene prakse indijske joge u suvremenoj europskoj medicini. Medutim, ta je metoda dovela lijecnike koje je on školovao u stanje da se utjecajem na duševno stanje, koje se ne smije pobrkati s hipnozom, krvotok pacijenata usmjeruje u odredene dijelove njihova tijela. To im nije uspijevalo u svim slucajevima. Prije svega, to je zahtijevalo trud koji je trajao tjednima, nekad i mjesecima, te je stvarno zasluživao naziv „trening“. Ovdje, u slucaju Mendt, Gröning je odmah na pocetku postigao uspjeh, što je bilo neuobicajeno. Cak da je neki medicinski obrazovani psihoterapeut i preuzeo taj slucaj, trebali bi mu, u najboljem slucaju, tjedni da postigne rezultat koji je Gröning postigao za pola sata. Fischer je vodio još jedan dugi razgovor s profesorom Burckhardom iz Hamburga. Obojica su tim uspjehom bili tako impresionirani da je profesor Fischer po prvi puta izjavio kako sada smatra da Gröning raspolaže nesvakidašnjim psihoterapeutskim mocima, možda vlastitim poljem zracenja ili necim drugim što se mora istražiti u velikom klinickom ispitivanju. Isto tako, treba promatrati mogucnost djelovanja na djecju paralizu i njene popratne pojave tijekom duljeg vremena.

Niti jedan liječnik nije mu mogao pomoći

Već je sljedeći dan donio novo, upečatljivo iznenađenje. Lanzenrath nas je odveo do još jednog Gröningovog pacijenta, nekog g. Kargesmeyera u Bad Oeynhausenu. Kargesmeyer je imao 47 godina i patio je od svoje druge godine života od glavobolja koje su se tijekom vremena razvile u tešku neuralgiju trigeminusa. Pod time se podrazumijevaju bolovi živaca lica, koji se ubrajaju u najteže patnje koje postoje. Žestina tih bolova može čovjeka navesti na samoubojstvo. Liječnici ne mogu gotovo nimalo utjecati na te bolove. Smirenje bolova medikamentima nije potpuno. U sasvim očajnim slučajevima, pokušava se ubrizgivanjem alkohola umrtviti živce, ili ih jednostavno razoriti. Svaki put se radi o teškim i nipošto sigurnim potezima. Kargesmeyer je više puta bio operiran. Na kraju su mu u jednoj klinici u Münsteru radiklanom operacijom uklonili krajnike i sinuse, jer su smatrali da se tu nalaze upalna žarišta, mogući uzrok bolova na licu. Operacija nije imala nikakvog djelovanja na neuralgiju. Naravno, bilo je moguće da su spomenuta upalna žarišta u početku izazvala neuralgiju. Ali, nakon njihovog uklanjanja, bol je ostao "fiksiran" u živcima lica, slično onim strašnim bolovima kakve ljudi koji su imali neku amputaciju često osjećaju u živcima na batrljcima i pri tome imaju dojam da bol prolazi kroz cijelu, više ne postojeću amputiranu ruku ili nogu. Gröning je tretirao Kargesmeyera. Naredio mu je da glavu čvrsto drži između ruku.

Nakon toga je Kargesmeyer osjetio vrelu struju u licu. Bol je potrajala još nekoliko dana, a onda je svakim danom sve više iščezavala. Već je četri tjedna sasvim bez bolova.

I tu je, očigledno, neobična sposobnost za upravljanje krvotokom dovela do uspjeha. Možda su bili djelotvorni i još neki drugi faktori. Ali, u tom trenu za nas to nije bilo važno. Do tada je bio poznat neznatan broj slučajeva liječenja neuralgije trigeminusa psihoterapijskim postupkom. A trajao je tjednima i mjesecima, dok se nije došlo do nekog uspjeha. Gröningu je to uspjelo kratkim boravkom s pacijentom, što je do danas - učinak bez presedana.