Vremenska svjedokinja G. Clausen
Oslobođenje od dugogodišnjih
50-ih godina živjela sam na Fliegerhorstu u Uetersenu. Jednog je dana Bruno Gröning prošao pored našeg prozora i moja su mi djeca skrenula pozornost na njega. Gospodina Gröninga smo poznavali iz novina. U trenutku kad smo vidjeli da gospodin Gröning ide ispred našeg prozora, pomislila sam: "Kamo on ide?" Kad sam vidjela da ide k mojoj susjedi, otrčala sam za njim i pokucala. Saznala sam da je moja susjeda sestra Brune Gröninga. Odveli su me u kuhinju te sam smjela sjesti za stol preko puta Brune Gröninga. Između nas, uz širu stranu stola, sjela je njegova sestra. Bruno Gröning me zamolio da sjedim sasvim slobodno, da ne križam ruke i noge i da obratim pažnju na ono što osjećam. Rekao je: "Uzmite onoliko struje koliko možete!" Tada sam, na svoje iznenađenje, jer je on sjedio podalje od mene, na svojim šakama osjetila puhanje, kao da mi netko puše na šake. To mogu posvjedočiti. Onda je njegova sestra iznenada osjetila bolove u nozi i poviknula: "Au, au, au!"
Pomislila sam: "To su moji bolovi koji su me uvijek mučili." Godinama sam imala osjećaj kao da moja noga ne pripada meni, već da mi je zaljepljena. Ni liječnička pomoć me nije mogla osloboditi tog stanja.
Glasno sam poviknula: "To su moji bolovi, takve bolove ja uvijek imam!" Bruno Gröning je na to rekao samo jednu riječ: "Imala!" U tom su trenutku bolovi kod njegove sestre prestali, a ja sam svoju nogu opet osjećala kao normalni dio moga tijela. Bila sam slobodna. Više nisam imala bolove, moja je noga opet pripadala meni. Od tog trenutka više nisam šepala. Sad sam bila zdrava i zdrava sam ostala.
Bruno Gröning nije tražio novac, već mi je tek dao pločicu od staniola na kojoj je pisalo: "Božji blagoslov na svim vašim putevima!" Ta je posjeta trajala pola sata, te sam se nakon toga sasvim zdrava vratila u svoj stan.
